Vredni, angažovani, prezaposleni i ambiciozni roditelji postali su danas nova kategorija među poslovnim svetom, pa i među roditeljima.
Ukratko, sve je više analiza i istraživanja koja potvrđuju da veliki broj roditelja prati svoju decu i pri tom koriste sve dostupne alate – od špijuniranja njihove aktivnosti na društvenim mrežama do postavljanja kamera gde god je to moguće.
Još jednom ukratko – postojale su pretpostavke (koje to više nisu) da je previše brige za decu i praćenje dečjih aktivnosti razlog koji se krije iza povećanog broja anksiozne dece i izraženijeg osećaja bespomoćnosti (pa i besmisla).
Kontrola i nadzor sveprisutni
Statistika za statistikom potvrđuju i opominju da je mentalno stanje mladih sve lošije. Istraživanja su počela u Americi i to najviše u periodu pandemije uzrokovane društvenim mrežama. Danas su ova istraživanja prešla okean i porast depresije kod dece i pomenute anksioznosti uveliko se označava kao kriza. Traže se uzroci.
Pokušaji roditelja da neumorno bdiju nad svojom decom, da čak opsesivno prate živote svojih potomaka, a sve iz ljubavi i zabrinutosti, nisu pomogli.
Jedna od autorki kojoj je ova tema u prvom planu, Devora Hajtner, nedavno je u Atlantic-u iznela jake argumente kojim tvrdi da korišćenje tehnologije za praćenje dece ima štetne posledice.
„U studiji još od pre sedam godina, čak 61 odsto roditelja priznali su da prate internet aktivnosti svoje dece. Skoro polovina je rekla da pregleda poruke na telefonima dece kao i liste poziva“, iznela je Hajtner. Zanimljiv je i podatak da 30 odsto roditelja koristi tehnologiju za praćenje svoje dece i kada upišu srednje škole, pa čak i fakultete. Danas su ovi procenti veći i to je zabrinjavajuće.
Praćenje je sveprisutno. Roditelji su postali pravi vešti detektivi. Psiholozi i pedagozi ih podsećaju da je takvo ponašanje kontraproduktivno ukoliko žele da njihova deca postanu samostalna i da odlučuju ispravno.
Linija manjeg otpora
„Pratiti lokaciju deteta zahteva daleko manje truda nego voditi teške razgovore o tome šta od njih očekujete kada su tema alkohol, seks, droga i drugi izazovi u životu tinejdžera, pre svega“ istakla je Hajtner. Zameniti razgovor za video ili drugi nadzor roditeljima daje samo lažan osećaj sigurnosti, a veliku štetu čini deci.
„Roditelji dobijaju lažni osećaj sigurnosti, a decu ostavljaju slabo pripremljenu za budućnost bez njih“, dodala je Hajtner.
Istraživanja su pokazala i da deca mrze ovakvu rapodelu snaga gde ih prate odrasli. Stvara se delikatan odnos između roditelja i tinejdžera koji se može nazvati i suparničkim. Zašto bi vam deca bilo šta govorila, kad ćete ionako da ih pratite? I, zar tinejdžeri ne zaslužuju svoj prostor da razvijaju svoje identitete? Ovo su samo neka od pitanja i zaključaka koje iznosi Hajtner.
Narušeno poverenje i nezrela deca
Neumorni nadzor i kontrola dečjeg ponašanja omogućeni su tehnologijom. Rezultat je narušeno poverenje i nezrela deca. To takođe može dovesti do viših nivoa anksioznosti i depresije.
Ekipa psihologa Kamilo Ortiz i Lenor Skenzi podsećaju roditelje na posledice njihove kontrole. Kada decu ne ispuštate iz vida, ona ne uče važne životne veštine. Ali, zato ih učite da o sebi misle kao o bespomoćnim i krhkim bićima koja žive u surovom i zastrašujućem svetu.
„Ovaj stalni nadzor i angažovanje u dečjim životima mogu da ugroze šanse dece da postanu hrabri i otporni ljudi. Kada su odrasli uvek prisutni, bilo fizički, bilo elektronski, deca nikada ne znaju od čega su napravljena“, jedna je od poruka psihologa.
Eksperimenti sprovedeni u školama gde je deci ponuđeno da sami odaberu izazove i probleme koje bi samostalno savladavala, pokazala su poboljšanje. Kada se deci prepusti da sama rešavaju probleme i pri tom ih roditelji i nastavnici podržavaju da budu nezavisni, samopouzdanje raste i anksioznost je manje prisutna.
„Statistički gledano, ova terapija nezavisnosti je delovala bolje od lekova i brže od kognitivno bihejvioralnih terapija“ tvrde Ortiz i Skenzi i podsećaju koliko toga lošeg za svoju decu mogu da urade zabrinuti i dobronamerni roditelji uz pomoć novih tehnologija.