Koliko puta ste pritisnuli taster na tastaturi? Koliko dugo vam je miš mirovao? Kada ste se prijavili na računar? Kome ste poslali mejl? Koliko minuta ste proveli na sastanku? Sve su to podaci koje savremeni softver može da prikupi o zaposlenom.
Tehnologija je otišla i dalje. Kompanije mogu da snimaju ekran, prate lokaciju službenog vozila, analiziraju komunikaciju, a pojedini sistemi pokušavaju čak i da procene raspoloženje zaposlenih.
Pitanje više nije da li je tehnički moguće nadzirati radnika. Moguće je gotovo sve.
Pitanje je šta poslodavac sme da radi. I možda još važnije: da li od tolikog nadzora kompanija zaista ima koristi.
Istraživanja daju prilično zanimljiv odgovor. Više kontrole ne znači nužno i veću produktivnost.
Kada šef dobije digitalni prozor u vaš radni dan
Tema je ponovo dospela u fokus zbog velikih američkih kompanija.
Bloomberg Adria piše da je JPMorgan pokrenuo pilot-program za mlađe investicione bankare. Zaposleni dobijaju poređenje sati koje su sami prijavili sa vremenom koje sistem procenjuje na osnovu digitalne aktivnosti, poput tastature, sastanaka i video-poziva.
Banka tvrdi da svrha nije ocenjivanje radnika, već podizanje svesti o vremenu provedenom na poslu.
Kontekst je važan. Wall Street već godinama pokušava da reši problem ekstremno dugog radnog vremena mladih bankara. JPMorgan je 2024. ograničio njihovu radnu nedelju na 80 sati, navodi Bloomberg Adria.
Tehnologija je, dakle, predstavljena kao način da se zaštiti zaposleni.
Ali potpuno ista tehnologija može da se koristi i za nešto drugo.
Za proveru da li zaposleni radi.
Kada zaposleni pokušavaju da prevare algoritam
Jedan od najboljih primera koliko je odnos kompanija i zaposlenih postao neobičan dogodio se u Wells Fargu.
Banka je 2024. otpustila više od deset zaposlenih nakon istrage o navodnom simuliranju aktivnosti na tastaturi.
Tako je nastalo svojevrsno tehnološko nadmetanje.
Kompanije kupuju softver koji proverava da li zaposleni koriste računar.
Zaposleni kupuju uređaje poznate kao „mouse jigglers“. Oni automatski pomeraju kursor kako bi korisnik izgledao aktivno na aplikacijama poput Teamsa ili Slacka.
Rezultat je gotovo apsurdan. Poslodavac kupuje tehnologiju da bi proverio da li zaposleni radi. Zaposleni kupuje drugu tehnologiju da bi prva tehnologija mislila da radi.
A upravo tu dolazimo do problema koji je mnogo veći od privatnosti. Šta kompanija zapravo meri?
Aktivnost nije isto što i produktivnost
Zeleni status na Teamsu ne znači da je zaposleni produktivan.
Isto tako, deset hiljada otkucaja na tastaturi ne znači da je neko napravio veću vrednost od kolege koji je sat vremena razmišljao o jednom problemu.
Ovo posebno dolazi do izražaja kod poslova zasnovanih na znanju.
Programer može da pronađe elegantnije rešenje i napiše manje koda. Menadžer može da provede pola dana bez tastature i donese odluku vrednu milione. Analitičar može satima da čita pre nego što napiše jednu stranicu.
Softver, međutim, mnogo lakše meri aktivnost nego rezultat.
Tu nastaje ono što je Microsoft svojevremeno nazvao „productivity paranoia“.
U velikom istraživanju među 20.000 ljudi u 11 zemalja, 87 odsto zaposlenih tvrdilo je da je produktivno. Istovremeno, 85 odsto rukovodilaca reklo je da im je hibridni rad otežao procenu da li su njihovi zaposleni zaista produktivni.
Drugim rečima, radnici kažu: radimo. Menadžeri odgovaraju: nismo sigurni.
Tehnologija je ponudila veoma primamljivo rešenje — još podataka. Ali podaci nisu nužno rešili problem poverenja.
Nauka ima lošu vest za „bossware“
Postoji još veći problem za kompanije koje nadzor pravdaju produktivnošću.
Nije sasvim jasno da nadzor produktivnost uopšte povećava.
Velika meta-analiza objavljena u časopisu Personnel Psychology obuhvatila je 94 nezavisna uzorka i ukupno 23.461 radnika.
Zaključak je bio prilično neugodan za zagovornike intenzivnog nadzora.
Istraživači nisu pronašli dokaze da elektronsko praćenje učinka poboljšava performanse zaposlenih. Istovremeno je nadzor bio povezan sa većim stresom.
Druga meta-analiza, koja je obuhvatila 70 nezavisnih uzoraka, došla je do sličnog rezultata.
Elektronski nadzor bio je povezan sa nešto manjim zadovoljstvom poslom i većim stresom. Veza sa boljim performansama praktično nije pronađena.
To menja ekonomsku računicu. Kompanija može da plati softver za nadzor. Može da plati njegovu implementaciju. Može da troši vreme menadžera na analizu podataka.
Ali ako rezultat nije veća produktivnost, a zaposleni postanu nezadovoljniji i pod većim stresom, postavlja se jednostavno pitanje:
Šta je kompanija zapravo kupila?
Od nadzora do „pozorišta produktivnosti“
Problem nastaje kada zaposleni shvate šta sistem nagrađuje. Ako se meri vreme provedeno za računarom, ljudi će ostavljati računar aktivnim.
Ako se meri broj poruka, slaće više poruka. Ako se meri prisustvo na sastancima, biće na više sastanaka.
Ako se meri broj otkucaja na tastaturi, pisaće više.
Ali nijedan od tih pokazatelja sam po sebi ne govori koliko je vrednosti napravljeno.
Microsoft je upozorio upravo na taj fenomen. Kada se aktivnost koristi kao zamena za rezultat, zaposleni mogu početi da osećaju potrebu da neprestano dokazuju da rade.
Tako nastaje „productivity theater“. Zaposleni izgleda zauzeto. Kompanija dobija grafikone. Produktivnost možda ostaje ista.
Sledeća granica je još osetljivija – emocije zaposlenih
Ako vam praćenje tastature zvuči invazivno, tehnologija već ide nekoliko koraka dalje.
Financial Times otvorio je pitanje tehnologija koje pokušavaju da procene emocije zaposlenih na osnovu lica, glasa i ponašanja. Kompanije poput Microsofta, Amazona, Nvidije i Mete podnosile su patente povezane sa sistemima za prepoznavanje emocionalnih signala.
Ideja na prvi pogled zvuči primamljivo.
Poslodavac bi mogao da prepozna nezadovoljstvo, umor ili stres pre nego što zaposleni odluči da ode.
Ali problem je očigledan. Da li kamera zaista može da zna kako se osećate?
Osoba može da se smeje i bude pod ogromnim stresom. Može da izgleda ozbiljno i bude potpuno zadovoljna poslom.
A onda dolazi još ozbiljnije pitanje. Da li bi raspoloženje zaposlenog uopšte trebalo da bude podatak koji kompanija prikuplja?
Evropa je na jednom mestu već rekla – ne
Evropska unija je povukla veoma jasnu granicu.
EU AI Act zabranjuje korišćenje sistema za prepoznavanje emocija na radnom mestu, osim u određenim slučajevima vezanim za medicinske ili bezbednosne razloge.
Evropska komisija među primerima dozvoljenog izuzetka navodi praćenje umora pilota. To je važan signal u kom pravcu ide regulativa.
AI sistemi koji se koriste u zapošljavanju i upravljanju radnicima takođe se u nizu slučajeva tretiraju kao visokorizični. To uključuje sisteme za analizu prijava kandidata ili evaluaciju ljudi u radnom okruženju.
Od 2. avgusta 2026. počele su da se primenjuju i nove obaveze transparentnosti za određene AI sisteme. Evropska komisija je neposredno pre toga objavila smernice za kompanije i druge organizacije.
Poruka regulatora postaje sve jasnija. To što AI nešto može da izmeri ne znači da kompanija treba da ga meri.
A šta šef sme da radi u Srbiji?
Za domaće kompanije najvažnije je da ne postoji jednostavan spisak softvera koji je „dozvoljen“ ili „zabranjen“.
Poslodavac pre uvođenja nadzora mora da odgovori na nekoliko osnovnih pitanja.
Da li postoji legitimna svrha? Da li je nadzor zaista neophodan? Može li isti rezultat da se postigne manje invazivnom metodom? I da li korist za kompaniju opravdava zadiranje u privatnost zaposlenog?
To znači da zaštita poslovne tajne ili imovine može biti legitimna svrha.
Ali radoznalost poslodavca nije.
Želja da se vidi „koliko neko stvarno radi“ takođe nije automatsko opravdanje za praćenje svakog pokreta zaposlenog.
Šta je posebno problematično?
Prema pravnom tumačenju, tajno snimanje razgovora zaposlenih predstavlja posebno ozbiljan problem.
Problematičan je i nadzor toaleta, svlačionica, kantina i prostorija za odmor. Isto važi za praćenje privatnih uređaja ili GPS lokacije van radnog vremena.
Kontinuirano beleženje tastature i ekrana bez jasno ograničene svrhe takođe teško može da prođe test proporcionalnosti.
Sa druge strane, određeni oblici kontrole mogu imati opravdanje.
Kamere na ulazima, u magacinima ili oko kasa mogu služiti bezbednosti. GPS službenog vozila može biti opravdan tokom radnog vremena. Evidencija radnih sati može biti neophodna za obračun zarade ili fakturisanje projekta.
Ali zaposleni mora da zna šta se prikuplja i zašto.
Britanski regulator za zaštitu podataka ICO u svojim smernicama polazi od sličnog principa: nadzor mora imati zakonitu osnovu, jasnu svrhu, biti transparentan i ograničen na podatke koji su zaista potrebni. Regulator posebno naglašava potrebu procene uticaja kod rizičnijih oblika praćenja.
Srbija još nije Amerika
Obim digitalnog nadzora u Srbiji za sada je znatno manji nego na nekim razvijenijim tržištima.
Ranije istraživanje prema kojem je softver za praćenje efikasnosti zaposlenih koristilo samo dva odsto poslodavaca. U IT sektoru taj procenat bio je 13 odsto, a u pozivnim centrima osam odsto.
U Velikoj Britaniji slika je drugačija.
Prema istraživanju Chartered Management Institutea iz 2025. koje prenosi Bloomberg Adria, oko trećine organizacija koristilo je neki oblik softverskog nadzora. Među praćenim podacima bili su vreme prijavljivanja i odjavljivanja, istorija pretraživanja, mejlovi i aktivnost na ekranu.
Zanimljivo je da ni menadžeri nisu jedinstveni. U tom istraživanju 53 odsto podržalo je nadzor, dok je 42 odsto bilo protiv. Protivnici su kao probleme navodili privatnost i urušavanje poverenja.
Najskuplji gubitak možda nije privatnost
Za kompanije ovo na kraju nije samo pravno pitanje.
To je pitanje upravljanja. Softver može da pokaže kada se zaposleni prijavio na računar. Ne može tako lako da pokaže da li je imao dobru ideju.
Može da izbroji mejlove. Ne zna nužno da li je jedan od njih kompaniji doneo velikog klijenta.
Može da registruje osam sati aktivnosti. Ne može automatski da zaključi da je tih osam sati proizvelo više vrednosti od četiri sata fokusiranog rada.
Zato bi najveća poslovna opasnost mogla da bude zamena rezultata aktivnošću. Druga je gubitak poverenja.
- SAD dobile širi vojni pristup Grenlandu: Šta zapravo donosi novi sporazum sa Danskom
- Najbolji lideri koji se ne nadaju najboljem i Stokdejlov paradoks
- Potpisan sporazum EIB-a i Erste Banke vredan 22 miliona eura za podršku digitalnim i zelenim projektima
- Koliko vredi san koji stalno odlažete: Frank Darabont i godišnjica klasika
- Veštačka inteligencija ipak otvara nova radna mesta – ali početnici imaju sve veći problem
Istraživanja elektronskog nadzora pokazuju da transparentniji i manje invazivni sistemi proizvode pozitivnije reakcije zaposlenih. Istovremeno, samo postojanje elektronskog nadzora povezano je sa većim stresom.
To kompanijama ostavlja prilično jednostavan test.
Ako ne možete jasno da objasnite zaposlenom zašto prikupljate neki podatak, verovatno bi trebalo ponovo da razmislite da li vam je taj podatak zaista potreban.
Jer tehnologija je već sposobna da prati gotovo sve.
Dobar menadžment počinje pitanjem šta od toga uopšte ima smisla pratiti.
