Zohran Mamdani upravo je postao gradonačelnik Njujorka sa jasnom predizbornom porukom: omogućiti ljudima pristupačno stanovanje, što danas zvuči kao fantazija. Njegovo glavno obećanje je zamrzavanje kirija u stanovima sa regulisanom zakupninom, u gradu u kom prosečna renta danas iznosi oko 3 000 dolara. Troškovi života toliko su visoki da predstavljaju teret čak i za porodice sa platama koje za većinu Evropljana zvuče nestvarno visoko.
Manje od nedelju dana pre Mamdanijeve pobede, u Holandiji je trijumfovala progresivna, ali znatno umerenija partija D66, sa istom ključnom porukom: “probiti stambeni čep”. „Svaka životinja u ovoj zemlji ima krov nad glavom, ali student ili mlada osoba ne mogu da nađu ni pristojan metar prostora da prenoće“, slikovito je rekao budući (i najmlađi) holandski premijer Rob Jetenn tokom kampanje. Sve ukazuje na to da će desničari i njihova zapaljiva, ksenofobična retorika ostati van vlade jer je stambena kriza bitnija tema biračima nego migranti.
O stambenom pitanju strastveno govori i novoizabrana predsednica Irske, Ketrin Konoli koja je osvojila je 63 odsto glasova (pola miliona više od drugoplasiranog kandidata), uz posebno visoku izlaznost mladih, umornih od plata koje ne prate rast troškova, naročito u Dablinu, a kojima se nova predsednica konkretno i dosledno obraćala.
Kako su naši roditelji uspevali da kupe stanove
Živimo u periodu ogromnih životnih troškova, čiji je stanovanje odnosno renta verovatno najznačajniji deo. Milioni ljudi ne mogu da priušte standard života koji su njihovi roditelji imali u istim godinama, nekoliko decenija ranije, iako su roditelji uglavnom zarađivali manje.
Brojke same govore. Od 2010. godine, prosečna cena nekretnina u EU skočila je za 55 odsto, dok su kirije porasle za 27 odsto. U Nemačkoj skoro svaki treći zakupac strahuje da ubuduće neće moći da plati stan a nedostatak pristupačnog stanovanja ( affordable housing) najveća je briga stanovnika evropskih gradova: 51% odsto smatra da je to hitan i akutan problem, pokazuje poslednji “Eurobarometar”. Ovo pitanje najviše pogađa mlade, naročito u južnim zemljama, gde su plate niže.
Zanimljivo je da upravo stambena kriza “hrani” radikalnu desnicu, koja direktno povezuje nedostatak stanova sa porastom broja migranata. Tako je u Francuskoj, gde Marin Le Pen vodi u anketama; u Nemačkoj, gde AfD preti da prestigne tradicionalne partije; u Italiji, gde je Đorđa Meloni odnela ubedljivu pobedu i u Španiji, gde je Vox takođe bazirao svoju politiku na temi stanovanja, nudeći deregulaciju, poreska smanjenja i prioritet domaćima u odnosu na strance. „Desnica je uspela da pretvori frustraciju zbog stambene krize u političku prednost. Ali sada pojedine progresivne partije i tradicionalna levica počinju direktnije da se bave tim problemima i da se fokusiraju na osnovna pitanja koja utiču na svakodnevni život“, objašnjava Jakob Nirup, profesor Univerziteta u Oslu koji se bavi pitanjem nejednakosti.
Amsterdam „daje domaći“ ostalima
Predizborne kampanje jasno pokazuju da se ljudi u mnogim zapadnim državama i gradovima bude iz propagande ekstremne desnice i „apokaliptičnih scenarija“ koji se stvaraju oko migracija, iako brojke novih dolazaka migranata nisu dramatično veće od proseka. Povezivanje visokih cena stanova sa dolaskom stranaca, upozoravaju stručnjaci, izuzetno je opasno i samo može da naškodi tim društvima, a da pritom ne dodirne pravi problem: stambenu krizu koja je posledica pogrešnih neoliberalnih politika poslednje tri decenije (ili više) i rastuće socijalne nejednakosti.
Zapravo, unutrašnje migracije (iz manjih mesta u veće gradove) i sve veća želja ljudi da žive u centralnim delovima grada mnogo su značajniji faktori. U zemljama u kojima postoje jedan ili dva dominantna ekonomska centra, ne živeti u njima predstavlja ozbiljan finansijski, poslovni i društveni hendikep koji sve više pogađa i srednju klasu. Jedino rešenj za ovaj problem je povećati ponudu stanova, odnosno graditi više ali ne skupih, luksuznih kondominijuma sa bazenima i obezbeđenjem, već “normalnih” zgrada i kvartova, pristupačnih običnim ljudima sa prosečnim zaradama.
Holandija je poseban primer: Gert Vilders, predstavnik ekstremne desnice, je 2023. pobedio na izborima kampanjom koja je direktno povezivala stanovanje i migrante, a samo dve godine kasnije birači su mu okrenuli leđa. To što je Jetenova partija postala prva umerena, proevropska snaga koja je uspela da potisne ekstremnu desnicu zahvaljujući stambenim politikama u samom središtu svog programa nije nimalo slučajno. Pored toga što je jedna od najpogođenijih zemalja kada je reč o rastu cena nekretnina, Holandija je, zajedno sa Austrijom, jedan od evropskih centara eksperimentisanja sa stambenom politikom. Dok je Beč poznat po ogromnom fondu javnih stanova, Amsterdam je otišao i korak dalje.
Naime, Amsterdam već godinama služi kao primer grada koji pokušava da uradi ono što mnoge evropske metropole odlažu: da aktivno preseče spiralu rasta cena stanova. Grad se otvoreno suprotstavio ideji da je stanovanje investicija, a ne osnovno pravo: lokalne vlasti su uvele stroga ograničenja na kupovinu stanova u čisto spekulativne svrhe, zaustavile prodaju društvenih stanova i počele da stvaraju uslove u kojima se stanovi ne „gube“ na tržištu, već ostaju dostupni ljudima koji u gradu zaista žive.
To je, naravno, samo jedan deo šire strategije. Amsterdam je među prvima shvatio da se iz krize ne može izaći samo kozmetičkim merama, niti time što će se privatnom sektoru prepustiti da „uradi svoje“. Grad zato paralelno radi na ogromnim projektima proširenja stambenog fonda: planira se izgradnja čitavih novih kvartova i urbanih zona koje bi tokom narednih decenija trebalo da obezbede desetine hiljada novih domova. Ideja nije samo da se zidaju zgrade, nego da se stvaraju funkcionalne, povezane celine: naselja u kojima ljudi imaju prevoz, škole, poslove i socijalnu infrastrukturu, čitav mali grad u gradu, a ne samo dodatni kvadrate.
Uz to, uvedena je i tzv. self-occupancy clause, odredba kojom se mnogi novi stanovi mogu kupiti samo ako će kupac u njima zaista živeti. Time se sečenjem iz korena sprečava praksa koja je godinama gutala evropske gradove: investitori koji kupuju čitave zgrade u jednom potezu, prazne ih, iznajmljuju po nerealnim cenama ili drže kao sredstva za ulaganje. Kritičari, naravno, tvrde da je sve to „previše ambiciozno“, ali ono što se danas događa u Holandiji umnogome pokazuje novi pravac evropske politike stanovanja: da je kriza toliko duboka da bez aktivne uloge države i gradova nema stvarnog pomaka.
Stranka D66 je dobro prepoznala da je cena stanovanja jedna od ključnih tema izbora, pa su i promovisali ideju desetak novih gradova sa dovoljno stanova za svoje stanovnike. Najveći među njima, IJstad, smešten između Amsterdama i provincije Flevoland na severu zemlje, planira čak 60 000 domova u kojima bi, ako sve bude realizovano, živelo preko 120 hiljada ljudi, koji će železnicom biti povezani sa glavnim ekonomskim i poslovnim centrima zemlje. Ako je prethodna decenija pripadala narativima straha, sledeća bi, čini se, mogla pripadati narativima svakodnevice. Stanovanje je tema koja se ne može spinovati – ili možeš da platiš kiriju, ili ne možeš. Na talasu te jednostavne istine, birači iz Njujorka, Amsterdama i Dablina šalju istu poruku: vreme je da politika prestane da gleda u tuđi pasoš i počne da gleda u tuđi ugovor o zakupu.
