Nebrojeno puta tokom istorije mapa Evrope menjala se gotovo dramatičnom brzinom. Granice su najčešće iscrtavane nakon ratova i velikih političkih lomova, na kongresima, mirovnim konferencijama ili posle raspada carstava koja su vekovima oblikovala kontinent.
Jedna od novijih političkih tvorevina nastalih iz te istorijske dinamike jeste Evropska unija, zajednica koja i sama povremeno menja svoje granice i političku strukturu, od izlaska Velike Britanije do prijema novih članica poput Slovenije, Hrvatske i Bugarske.
Unutar tog složenog sistema odnosa povremeno se formiraju i neformalne političke osovine između najuticajnijih država. Do početka pandemije kovida i rata u Ukrajini najpoznatiji je bio takozvani „Merkron“ savez. Ovaj novinarski termin opisivao je političku saradnju Nemačke i Francuske u vreme kada je Berlin vodila Angela Merkel, a Pariz Emanuel Makron. Međutim, nove krize i političke promene u Evropi pomerile su ravnotežu snaga. Naslednik Merkelove na čelu nemačke politike, Fridrih Merc, sve češće se okreće Italiji i premijerki Đorđi Meloni kao potencijalnom partneru u oblikovanju evropske politike. Otuda i nova medijska kovanica „Merzoni“, naziv koji simbolično opisuje novo političko stremljenje u srcu Evropske unije.
„Merzoni brak“
Ovaj savez na prvi pogled može delovati iznenađujuće, imajući u vidu višedecenijsku posleratnu osovinu Nemačke i Francuske kao vodećih ekonomskih i političkih sila u Evropskoj uniji. Novu dinamiku oblikuju politički profili njihovih lidera.
Konzervativni stavovi Fridriha Merca i pretežno desna orijentacija Đorđe Meloni, koji u aktuelnim okolnostima prepoznaju potrebu za bližom saradnjom. Rat u Ukrajini, posledice pandemije kovida, ali i sve neizvesniji odnosi sa Sjedinjenim Američkim Državama dodatno su podstakli ovo približavanje. Istovremeno, migrantska kriza, klimatske promene i globalna ekonomska konkurencija primoravaju evropske lidere da traže efikasnije političke odgovore. Upravo u tom kontekstu nastao je i zajednički nemačko-italijanski dokument predstavljen na neformalnom samitu lidera Evropske unije, svojevrsni „non-paper“ kojim Berlin i Rim nastoje da pokrenu raspravu o smanjenju birokratije, jačanju industrije i povećanju globalne konkurentnosti evropske ekonomije.
Jedinstveno evropsko tržište kao cilj
Suština dokumenta iz kuhinje Berlina i Rima polazi od procene da Evropa u poslednjim godinama zaostaje u globalnoj ekonomskoj konkurenciji u odnosu na SAD i Kinu, zbog čega se predlaže niz ekonomskih i institucionalnih promena unutar Evropske unije.
Jedan od ključnih ciljeva je smanjenje birokratije kroz pojednostavljivanje propisa, brže izdavanje dozvola i ukidanje zastarelih regulativa koje opterećuju poslovanje kompanija. Dokument takođe naglašava potrebu za jačanjem jedinstvenog evropskog tržišta, pre svega uklanjanjem preostalih barijera među državama članicama i dubljom integracijom sektora poput usluga, energetike, digitalne ekonomije i finansijskih tržišta. Poseban akcenat stavljen je na industrijsku politiku i zaštitu evropske proizvodnje, naročito u oblastima automobilske industrije, energetike i teške industrije. Predlaže se fleksibilniji pristup zelenoj tranziciji zasnovan na principu „tehnološke neutralnosti“, koji državama ostavlja veću slobodu u izboru tehnologija za smanjenje emisija. Uz to, predlaže se i ubrzavanje trgovinskih sporazuma Evropske unije sa partnerima poput Indije, Australije i zemalja ASEAN-a. Krajnji cilj bio bi stvaranje pan-evropskog finansijskog tržišta koje bi omogućilo konkurentnost sa velikim američkim i kineskim korporacijama.
Bezbednost Evrope konačno na dnevnom redu
Pored toga što ovaj novi savez predstavlja kraj nemačko-francuskog monopola u EU, on je i vrlo značajan pomak evropske politike udesno. U mnogim državama takođe jačaju konzervativne, nacionalno-orijentisane, anti-migracione politike. „Merzoni“ približavanje pokazuje da bi nova evropska agenda mogla biti više fokusirana na bezbednost, migracije i industrijsku konkurentnost, a manje na federalno produbljivanje EU. Politički analitičari sugerišu da se centar političke gravitacije pomera.
Iza opštih jasno vidljivi i lični interesi
Kao i u svim savezima ništa ne bi bilo moguće bez pojedinačnih interesa. Za Meloni, partnerstvo sa Berlinom donosi političku legitimnost i veći uticaj Italije u srcu evropske politike, čime Rim nastoji da izađe iz uloge perifernog igrača i postane jedan od ključnih aktera u oblikovanju politika Evropske unije. Berlin na drugoj strani u Rimu pronalazi partnera sklonijeg pragmatičnim rešenjima u oblastima ekonomije, migracija i industrijske politike, a manje ambicioznim federalnim reformama EU kakve često zagovara Pariz. Francuska time nije potpuno potisnuta iz evropske igre, ali se politički fokus sve više pomera ka državama koje zagovaraju bezbednosno i ekonomski pragmatičniju Evropu. Istovremeno, za Nemačku ovaj savez ima i širi strateški značaj, jer se Berlin, prvi put posle Drugog svetskog rata i istorijskog nasleđa nacističke prošlosti, sve otvorenije okreće ponovnom jačanju svojih vojnih kapaciteta i većoj ulozi kao bezbednosne sile na evropskom kontinentu.
