- Ana Mirković je direktorka i suosnivačica Instituta za digitalne komunikacije.
- Završila je master na katadri za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, a doktorirala je na Univerzitetu za mir Ujedinjenih nacija, na Katedri za strateški menadžment. Radila je na brojnim EU projektima, a godinama je savetnica za digitalno nasilje na projektima UNICEF Srbija.
- Ana Mirković je i autorka i voditeljka emisije “Porodična mreža” na RTS u okviru školskog i obrazovnog programa.
Kako ste zaradili prvi novac?
Prvi honorar sam dobila kada sam kao studentkinja radila na jednom divnom projektu koji je povezivao studente iz Danske i s Balkana, a zajedno bismo provodili dve nedelje na Letnjem univerzitetu u Novom Sadu, razgovarajući o svim važnim temama koje se nisu mogle čuti u okviru redovnih univerzitetskih programa početkom 2000: uticaj medija na kulturu jedne zemlje, kulturne politike, ekologija… Za nas, studente iz Srbije, to je bilo vanredno iskustvo jer je zemlja pre toga bila potpuno zatvorena, a kolege i vršnjaci iz Skandinavije su nam otvorili jedan novi Univerzum znanja, veština, novenpoglede na svet oko nas.
Ko je osoba od koje ste najviše naučili?
Mnogo volim da učim i sa sobom sam dogovorila da nikada ne prestanem da učim. Učim od mnogo ljudi – od kolega učim o kolaboraciji i temama koje na Institutu proučavamo, od supruga učim mnogo o biznisu i dobroj organizaciji, od klijenata učim o drugačijim pristupu rešavanju različitih izazova. Poslednjih meseci učim od studenata i mladih o komunikacijskim modelima nove generacije, o solidarnosti i empatiji koje nam demonstriraju na svoj način.
Koja je vaša najveća životna promena?
Prelazak iz tradicionale komunikacije u digitalnu, prihvatanje stalne promene kao neminovnosti, promene načina i modela učenja u digitalno doba, pa kao odgovor na sve to i osnivanje Instituta za digitalne komunikacije su neki prelomni trenuci. Institut mi je pomogao da spojim obrazovanje, aktivizam i medijsku edukaciju, što je promenilo moj profesionalni i životni fokus.
Šta je za vas novac?
Za mene je novac nužno zlo, a, nažalost, neophodno je sredstvo da bismo funkcionisali u savremenom društvu. Iako omogućava realizaciju važnih ciljeva, obrazovnih, profesionalnih ili društveno korisnih, često ima moć da iz ljudi izvuče ono loše – pohlepu, manipulaciju, zavist. U momentu kada novac postane cilj sam po sebi, a ne sredstvo za nešto smisleno, on menja odnose, vrednosti i prioritete. Zato smatram da je važno osvestiti svoj odnos prema novcu, koristiti ga odgovorno, bez idealizacije, ali i bez robovanja. On može da služi dobru ako ga ne stavimo ispred ljudi, vrednosti i zajedničkog interesa.
Koji je vaš najveći poslovni propust?
Moj izbor je da radim samo poslove koje volim sa ljudima koji mi prijaju, pa sam u skladu sa tim verovatno napravila mnogo poslovnih propusta koji utiču na finansijski deo poslovanja.
Koga pitate za savet kada donosite važnu odluku?
Obično se konsultujem s kolegama – delimo svakodnevicu, imamo uvide u ono što se dešava u timu i oko nas, dovoljno smo različiti da situacije/fenomene/probleme sagledavamo iz različitih uglova, a vrednosno slični pa osećamo jedni druge na putu do ostvarenja ciljeva 🙂
Koje su po vašem mišljenju danas najcenjenije vrline?
Empatija, aktivno slušanje, otvorenost za učenje, samokontrola i integritet su vrednosti koje smatram najvažnijim u složenom digitalnom i društvenom okruženju. One omogućavaju autentične i respektabilne komunikacione odnose.
Ko je za vas „čovek od boniteta“?
Za mene je to osoba koja prvo čuje pa govori, koja praktikuje transparentnost i dosledno ostvaruje ono što obeća.
Kako će izgledati svet 2050. godine?
Verujem da će to biti svet empatičnih i tolerantnih ljudi, otvorenih da priznaju koliko ne znaju i fokusiraju se na teme koje će istraživati duboko, da će to biti svet digitalno pismenih i uključenih u život svojih zajednica. Mladi danas vraćaju nadu da je svet u kom su pravda i sloboda, mudrost i znanje, briga o drugima i solidarnost – moguć. I ja se nadam takvom lepom svetu za 25 godina.
