Čačak i Valjevo. Između ova dva grada, mestima rođenja i smrti velike srpske slikarke Nadežde Petrović, smešten je njen život. Iako su ove dve tačke geografski bliske, prostor između njih ispunjen je mnoštvom kilometara koje je prešao nemirni duh Nadežde Petrović (1873-1915).
Između ovih gradova stali su i njeno obrazovanje u Minhenu, rad u poljskoj bolnici uz srpske vojnike tokom ratova s početka 20. veka, nepokolebljiva vera u sopstveni slikarski izraz, kao i osnivanje udruženja Kolo srpskih sestara. U toj raznovrsnosti njenog života oblikovalo se i njeno drugo ja, izniklo na snažnim patriotskim osećanjima, koja je nebrojeno puta dokazivala i kojima je, na kraju, položila i sopstveni život, u burnim godinama s početka dvadesetog veka. Samo četrdeset dve godine njenog života ostavljaju snažan osećaj gubitka i pitanje šta bi sve mogla da ostvari u nekom mirnijem evropskom vremenu, u kojem bi njen slikarski talenat mogao u potpunosti da se izrazi.
Mladost u umetničkoj porodici
Nadežda Petrović rođena je 1873. godine u Čačku, u porodici koja je imala snažan uticaj na njen intelektualni i umetnički razvoj. Otac Dimitrije Mita bio je profesor crtanja i književnosti, dok je majka Mileva poticala iz ugledne svešteničke porodice, pa je obrazovanje bilo važan deo porodičnog života. Imala je ukupno osmoro braće i sestara. Detinjstvo je provodila u brojnoj, ali podsticajnoj porodičnoj atmosferi. Neki od braće i sestara takođe su doprineli srpskom kulturnom životu, poput brata Rastka koji je postao pesnik i sestre Zore koja se takođe bavila slikarstvom. Zanimljiva je i priča o jednoj od mlađih sestara, Anđi. Kako je napisala Nadežda „Onu najlepšu i najmiliju među mojim sestrama“. Prerano je preminula od bronhitisa u 25. godini, a iza nje je ostalo čuveno pismo Lavu Tolstoju u kojem je tražila da se pomogne Srbiji u vezi aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske 1908.
Slikarska ekspanzija posle školovanja u Minhenu
Ne čudi što je u tako inspirativnom okruženju Nadežda još u ranom uzrastu pokazivala sklonost ka umetnosti, posebno crtanju. Njeno interesovanje za slikarstvo razvijalo se spontano, kroz školovanje i podršku porodice koja je prepoznala njen talenat. Presudan trenutak bio je dolazak u Beograd, gde je pohađala Višu žensku školu i počela ozbiljnije da se bavi crtanjem i slikanjem. Tu se upoznala sa osnovama likovne umetnosti i stekla prve smernice za dalji razvoj. Njeno sazrevanje kao slikarskog umetnika nastavljeno je školovanjem kod slikara Đorđa Krstića, jednog od najznačajnijih predstavnika srpskog realizma. Kod njega je učila osnove akademskog slikarstva. Ipak, ključnu prekretnicu predstavlja njen odlazak u Minhen, tada jednog od najvažnijih umetničkih centara u Evropi. Tamo je pohađala privatnu slikarsku školu Antona Ažbea, gde se upoznala sa savremenim umetničkim tokovima i razvila slobodniji izraz.
Boravak u Minhenu omogućio joj je kontakt sa evropskom umetničkom scenom i uticao na formiranje njenog prepoznatljivog stila, kojim se kasnije izdvojila kao jedna od pionirki moderne u srpskom slikarstvu.
U Nadeždinom opusu posebno se izdvajaju slike poput „Resnik“, „Građevina“, „Kosovski božuri“, „Valjevska bolnica“, „Gračanica“, „Ksenija“ i „Autoportret“, koje na upečatljiv način oslikavaju njen umetnički razvoj i snagu izraza. Ova dela obuhvataju širok tematski raspon, od pejzaža i portreta do ratnih motiva, i predstavljaju vrhunac njenog doprinosa modernom srpskom slikarstvu.
Nacionalni ideal u stvaralaštvu
Snažni nacionalni motivi nisu ostali samo na platnu, već su se neposredno prelili u njen društveni i humanitarni rad. Takve teme vidljive u delima poput „Kosovskih božura“ ili „Gračanice“, u kojima se prepliću simboli stradanja, žrtve i obnove, dobili su potvrdu u njenom angažmanu tokom ratova. Ta ista svest o kolektivnoj sudbini i odgovornosti prema narodu vodila ju je ka osnivanju Kola srpskih sestara, udruženja posvećenog pomoći ugroženima i očuvanju nacionalnog duha. Nadežda nije ostala samo idejni pokretač, već je aktivno učestvovala u radu sa ranjenicima kao bolničarka, deleći sudbinu vojnika koje je prethodno slikarski uzdizala. Tako su se umetnost i život kod nje stopili u jedinstvenu ideju, gde su patriotski motivi sa slika postali konkretna dela solidarnosti i lične žrtve.
Reči koje najbolje opisuju veličinu Nadežde Petrović
Srpska heroina je, nažalost, tako i završila svoj život. U svojoj četrdeset drugoj godini lečeći srpske borce od epidemije tifusa u Valjevu i sama se zarazila od opake bolesti i za vrlo kratko vreme preminula 1915. O njenom životu i ličnosti najbolje govori saopštenje Vojne bolnice u Valjevu nakon smrti slikarke.
„S izrazima duboke i iskrene tuge objavljujemo da smo, pored tolikih žrtava koje su pale protiv epidemije, sinoć u osam časova prineli na oltar drage nam Otadžbine još jednu. Užasnoj bolesti podlegla je i Nadežda Petrović, akademski slikar, nastavnica Ženske gimnazije, dobrovoljna bolničarka. Umrla je neumorno radeći na negovanju i spasavanju hrabrih boraca još od početka rata. Objavljujući ovaj redak i svetao primer samopožrtvovanja ove plemenite Srpkinje, molimo za saučešće.“
Sa druge strane i njene reči o životu mogle bi biti epitaf.
,,Ako pristanete na život koji su vam drugi skrojili, možda čete biti ušuškani u zagrljaju sigurnosti, ali bez neizvesnosti, muke i uzbuđenja koje vam krčenje neutabanih staza donosi, zapitajte se da li zapravo živite ili samo preživljavate.”
