Mošorin je malo bačko mesto pored Tise koje već 250 godina broji oko dve hiljade stanovnika. Male brojke, dale su velike ljude. Pored Svetozara Miletića, najpoznatija ličnost rođena u Mošorinu je jedna žena. Prva je postala član Srpske akademije nauka i umetnosti i prvi je predsednik Udruženja književnika Srbije. Govorila je sedam jezika, a na čajankama u svojoj kući okupljala je književnu elitu Beograda. Isidora Sekulić (1877–1958) u srpskom sazvežđu žena sija jasnim i nepokolebljivim sjajem i sedamdeset godina nakon smrti.
Bila je iskreni patriota, iako su joj zamerali preterani kosmopolitizam. Zagovarala je kulturni nacionalizam, jer je shvatala koliko je važno da se narod, posle oslobađanja od raznih okupatora, podiže i kroz kulturne obrasce i programe. Zamerke na njen rad imali su u svoje vreme Jovan Skerlić, ali i komunistička vedeta i kasniji disident, Milovan Đilas. Isidora je takve zamerke uglavnom zanemarivala i bila koncentrisana na tragove koje će, na teškom putu ka prosvećenju, ostaviti svom narodu da ih sledi.
Nastavnički počeci
Prvih tridesetak godina života Isidora je provela kao državljanka Austrougarske. Tek 1910. godine dobila je srpsko državljanstvo, nakon čega se preselila u Beograd, koji joj je služio kao baza za njena putovanja i intelektualni rad. Njen životni put bio je podjednako poseban kao i njeno književno delo. Školovala se u Novom Sadu, Somboru, Budimpešti i Berlinu. U Budimpešti je završila Pedagogijum, što joj je kasnije omogućilo da radi kao nastavnica u Pančevu, Šapcu i Beogradu. Doktorirala je 1922. godine u Berlinu, na filozofiji, ali je književnost ipak ostala njena najveća opsesija. Svoja raznovrsna znanja upotpunjavala je na putovanjima i boravcima u Engleskoj, Francuskoj i Norveškoj. Upravo u Norveškoj se i udala za lekara Emila Stremnickog, ali je taj brak bio kratkotrajan, jer joj je suprug ubrzo preminuo. Ovo iskustvo dodatno je produbilo njenu introspektivnost i ostavilo trag u njenom kasnijem književnom radu.
Odškrinula vrata moderni u Srbiji
Smrt supruga i slična dešavanja usmerila su Isidoru Sekulić da u srpsku književnost uvede snažan modernistički zaokret, zasnovan na introspekciji, analizi unutrašnjeg sveta i preskakanje dominantnog narativa okrenutog kolektivu i nacionalnim temama. Dok je književnost njenog vremena bila usmerena ka istoriji, patriotizmu i društvenoj funkciji, Isidora je pažnju preusmerila na pojedinca, njegove misli, dileme i unutrašnje lomove. Najautentičniji izraz tog pristupa nalazi se u njenom prvom delu Saputnici (1912), gde forma i misaona dubina razbijaju klasičnu naraciju i uvode čitaoca u složen psihološki prostor. Upravo kroz takva dela otvorila je prolaz moderni u srpskoj književnosti, pre nego što će ona postati česta pojava. Međutim, ovaj zaokret nije bio bez osporavanja. Jovan Skerlić zamerao joj je udaljavanje od nacionalnog okvira i „korisne“ književnosti, smatrajući da literatura treba da služi narodu i njegovim istorijskim ciljevima. Isidorin rad, međutim, pokazao je da se duboko razumevanje čoveka ne suprotstavlja nacionalnoj kulturi, već je uzdiže na univerzalni nivo.
Kritika prepoznala talenat posle prvog dela
Iako je Jovan Skerlić bio najpopularniji i najobilniji književni kritičar, koji je zamerao Isidori preterani kosmpolitizam, ipak, za njen rad imao je i reči hvale. Naveo je da se ona pojavila kao potpuno izgrađen pisac sa novim književnim stilom, nazvavši ga ,,beogradskim stilom”. U vezi samog književnog dostignuća i kritike zamera joj „gomilanje usiljenih reči i preteranih figura radi stilskog efekta”. Pisma iz Norveške (1914) Isidora objavljuje iste godine kada Skerlić umire, pa se sve njegove kritike vezuju samo za prvo delo. Izi, kako ju je otac često u detinjstvu nazivao, nije bila uvređena Skerlićevim kritikama. Čak je u jednom tekstu, nakon njegove smrti završila rečima „Skerliću, naš Skerliću, neumrla, mlada, divna, snažna Naša Misli, ave!” Posle svega, reči koje svedoče o duhovnoj snazi i dubini intelekta Isidore Sekulić.
Druga krajnost – smetala i komunistima
Spisateljica je vreme okupacije u dva rata provela u stvaranju i izolaciji, mada postoje podaci da je, zajedno sa Nadeždom Petrović, učestvovala u zbrinjavanju ranjenika tokom Velikog rata. Nakon Drugog svetskog rata, Isidora se našla u još jednoj nezavidnoj situaciji. Ovog puta bila je kritikovana od strane komunističkih vlasti. Prednjačio je Milovan Đilas, koji joj je, kao Titov najbliži saradnik, zamerao nacionalnu notu u pisanju. Navodno je svoju drugu knjigu o Njegošu spalila upravo zbog njegovih reči.
Kako je u komunizmu, pa i u samoj Srbiji, bilo nepoželjno sve što bi isticalo srpsku nacionalnu svest, tako je i Isidorina ideja kulturnog nacionalizma bila na udaru. A ona je samo želela „da se posle slavnih naših pobeda ispupči i jedan unutrašnji ideal, da u sebi budemo bolji, i pred sobom bolji, bolji danas nego juče. Jer ima samo jedan način da se bude nacionalan, a to je što bolja, što šira, što čovečanskija kultura, jer samo tako kulturan čovek je, bez emocija i bez scena, u svako doba rodoljub i nacionalac”.
U književnom svetu tišine
Htela je samo da piše i, uprkos svim životnim okolnostima, u tome je uspela. Iza sebe je ostavila „Pisma iz Norveške“, „O mom narodu“, „Saputnike“, „Hroniku palanačkog groblja“, „Njegošu knjiga duboke odanosti“ i druga dela u kojima je sopstvenu kulturu uzdizala kroz standarde koje je usvajala na svojim putovanjima. Upravo u tome leži ključ razumevanja njenog značaja. Isidora je spojila srednjoevropsku disciplinu, srpsko kulturno nasleđe i ličnu intelektualnu radoznalost u jedinstven izraz.
Pred sam kraj života zapisala je: „Volim tišinu, zato me je ta buka oko mene potresala. Ako nešto vredim, neka kažu posle moje smrti, a ni dva dana pred smrt ne želim da me hvale. Nisam bila srećna. Sa tim sam se pomirila. Ako niste voljeni, uzalud ćete vi nastojati da vas vole.”
