Na početku dvadesetog veka desio se i početak najvećeg iskoraka u srpskom izdavaštvu. Geca Kon je postavio putokaz na raskrsnici srpskog knjižarstva i odredio pravac srpskom narodu ka hramu knjige koji je ovaj kulturni pokretač i mecena locirao u centru Beograda, na Terazijama.
Iako je tokom života i karijere Geca Kon bio proganjan i od okupatora, kao i zaostavština od komunističkih vlasti, ostao je upamćen kao neko ko je napravio most između naroda i pisane reči. Pristup znanju, obrazovanju i kulturi koji je omogućio širokim masama obezbedio je da se i danas ime Gece Kona među knjižarima, piscima i čitaocima izgovara sa poštovanjem. Njegov život, rad i tragična sudbina deo su istorijskog pamćenja Srbije, a mogu se detaljno proučiti u biografiji „Geca Kon, život i delo“ koju je napisao profesor Radovan M. Starčević.
Stupanje u službu srpskom narodu
Geca Kon je rođen 1873. u Bečeju. Vrlo rano pokazao je ljubav prema knjizi i sklonost ka učenju. Iako nije studirao, bio je samouk do nivoa ozbiljnog intelektualca. Kao mlad radio je kao šegrt u knjižarskim poslovima gde je stekao osnovno znanje o trgovini knjigama. U Beograd dolazi 1891. godine i nastavlja da uči zanat i stvara osećaj pripadnosti srpskom narodu.
Molbu Ministarstvu unutrašnjih dela za prijem u srpsko državljanstvo piše 1900. godine kako bi kao građanin Srbije služio zemlji koja mu je pružila dom i slobodu. U molbi navodi i da će svoj rad posvetiti „knjizi kao najvišem učitelju naroda“. Tako se Geca Kon stupajući u sažiteljstvo srpsko zakleo na vernost i Bogu i kralju, a pre svega srpskom narodu. Do kraja života koji je okončao kao žrtva holokausta u Drugom svetskom ratu, Geca Kon se svake stavke iz svoje zakletve striktno pridržavao.
Prvo izdanje udžbenik za srpski jezik
Prva Knjižarnica Geca Kon otvorena je već 1901. i u početku je prodavala školski pribor, knjige i stranu literaturu. Interesantno je da je za prvih pet godina izdata samo jedna knjiga, udžbenik „Sintaksa srpskog jezika za srednje škole”.
Dve godine kasnije objavljuje i prvo inostrano delo „Vladalac“ Nikola Makijavelija koje će kasnije postati i deo literature na mnogim fakultetima. Do početka Velikog rata izdaje po nekoliko knjiga godišnje. Kada je rat počeo krenuli su i problemi. Ponesen patriotskim osećanjima i elanom posle pobeda na Ceru i Kolubari Geva Kon objavljuje kalendar pod nazivom „Ratnik“ u kojem se veliča srpski vojnik. Austrougarski okupator nakon ulaska u Beograd nije mu oprostio ovaj postupak. Uhapšen je i otpremljen u logor Nežider u Ugarskoj u kojem su boravili mnogi viđeniji Srbi poput Milutina Milankovića. Austrougari su poharali i knjižaru Gece Kona i u Beč odneli oko 7000 naslova.
Vrhunac izdavaštva 200 knjiga godišnje
Po završetku rata i napuštanja logora upornost Gece Kona da nastavi započeto počela je da daje rezultate dve godine nakon završetka rata. Sa sve većim brojem čitalaca, Kon je shvatio da je vreme da izdavaštvo podigne na novi nivo.
Početkom 1920-ih, njegova kuća postaje jedno od najjačih izdavaštava na Balkanu. Godišnje je objavljivao od 20 do 40 knjiga. Zlatno doba izdavaštva bilo je od 1930. do početka Drugog svetskog rata kada je godišnje objavljivao i po 200 knjiga – broj koji ni danas nije lako dostižan za srednje izdavačke kuće. Među autorima koje je objavljivao bili su Ivo Andrić, Bora Stanković, Radoje Domanović, Laza Lazarević, Đura Jakšić, kao i mnogi drugi. Bio je poznat i po tome što je finansijski pomagao autore davanjem honorara unapred, kreditiranjem, pa čak i materijalnom pomoći kada je trebalo spasiti nečiju egzistenciju. Pisci su govorili da je Kon imao „dušu meku kao hleb“. Zahvaljujući Geci Konu srpsko izdavaštvo doživelo je modernizaciju, a knjižare su postale važna mesta kulturnog života.
Nova pljačka i u Drugom svetskom ratu
Iako je posle Velikog rata morao gotovo sve da gradi iznova, Geca Kon je u kratkom roku obnovio svoje preduzeće i ponovo ga uzdigao do najvažnije izdavačke kuće u Kraljevini Jugoslaviji. Ali sa zapada je ubrzo stigla nova pošast, nacizam.
Tokom okupacije 1941. godine, nacisti su ponovo upali u njegovu knjižaru na Terazijama i opljačkali sve što su zatekli. Zaplenjeni fondovi, uključujući retka izdanja i brojne rukopise, odneti su u Beč i Berlin, odakle se većina nikada nije vratila. Uprkos svemu, Geca Kon nije izgubljeno merio novcem, već kulturnom štetom i bolom što je uništen rad koji je predstavljao znanje, trud i duhovno blago naroda kome je pripadao.
Tragičan kraj Gece Kona
Vrlo brzo je usledio i najtragičniji deo njegove biografije vezan za sam kraj života. Kao Jevrejin, Geca Kon je 1941. uhapšen od strane Gestapoa i odveden u beogradski pritvor u kojem je brutalno saslušavan. Preminuo je u logorskim uslovima, iscrpljen i premlaćen, u decembru iste godine.
Vest o njegovoj smrti ostavila je duboku prazninu u kulturnom životu Srbije. Njegova izdavačka kuća nikada nije obnovila rad u izvornom obliku. Nakon rata, deo njegove knjižare i preostalog fonda preuzela je Prosveta, koja je postala pravni naslednik izdavačke kuće Geca Kon. Preuzimanje nije moglo da vrati ono što je rat uništio, ali je Prosveta nastavila tradiciju masovnog izdavaštva, uglavnom socijalističke sadržine na čelu sa bivšim partijskim komesarom i članom Agitpropa, Čedomirom Minderovićem.
