Još od prve srpske fabrike stakla u Jagodini i same ideje o pokretanju modernog industrijalizma u godinama kada se Srbija pripremala za konačno oslobađanje od Turaka, mogao se naslutiti polet i zamah koje su ljudi s vizijom unosili u razvoj zemlje. Avram Petronijević je „povukao nogu“ fabrikom stakla 1843. godine, a do kraja veka otvoren je čitav niz novih fabrika koje su proizvodile tekstil, kozmetiku, sapun, cement. Među njima našli su se i Teokarovići koji su postavljali standarde srpskog industrijalizma.
Fabrike su opstale sve do sredine narednog veka i posle rata poslužile su KPJ kao propagandni dokaz o „donošenju progresa“ u novoformiranu zajedničku državu. Naravno, u propagandi su korišćene upravo one fabrike koje nisu uništene u savezničkom bombardovanju, sprovedenom pod izgovorom uništavanja nemačkih uporišta, iako su se nemačke trupe u to vreme već povlačile u rasulu.
O tim fabrikama, njihovom radu i vlasnicima dragocen materijal na jednom mestu prikupio je Drago Delić. U tri knjige o prvim srpskim industrijalcima sabrao je bogat arhivski materijal, ali i svedočanstva potomaka vlasnika – pravu riznicu podataka o nastanku srpske industrije.
Štof Teokarevića poznat i u Evropi
Pored Beograda, najveći industrijski centar u Srbiji bio je Leskovac, a najznačajniji privrednici bili su članovi porodice Teokarević. Ipak, oni su posao pokrenuli iz Paraćina. Porodica Teokarević i njihov odnos prema podizanju srpske industrije su redak primer izuzetnosti. Uspostavljanje modernog proizvodnog pogona, izgradnja prateće infrastrukture za radnike u okviru fabrike i odnos prema zaposlenima bili su daleko ispred vremena. O tome građani Leskovca i danas govore s poštovanjem, jer je ostalo urezano kolektivno sećanje na fabriku koja nije proizvodila samo robu, već je obezbeđivala i dostojanstvene uslove života.
O kvalitetu njihovih proizvoda najbolje svedoči anegdota koju beleži Drago Delić u uvodu portreta leskovačkih industrijalaca:
Dva prijatelja rastajala su se pred odlazak jednog u Beč, uz molbu da mu se donese najbolje odelo. Po povratku, putnik mu je predao odelo sa etiketom Teokarevića. Ovaj, nakon što je pročitao, kratko je prokomentarisao: „Pa ovo sam mogao kupiti i kod nas.“
Štofovi iz Paraćina, koje su proizvodili Teokarevići, bili su među najcenjenijima u Evropi. Prodavali su se u Beču, Parizu, Londonu i Berlinu.
Bazen i vrtić u krugu fabrike
Prvi Teokarević koji se pojavio na industrijskoj mapi Srbije bio je Dimitrije Mita Teokarević. Manja tekstilna postrojenja koja je imao u Leskovcu pomogla su mu da svoja tri sina, Lazara, Vladu i Slavka školuje u Belgiji, Holandiji i Engleskoj. Tako ih je pripremio za kasnije otvaranje potpuno nove fabrike tekstila sa najmodernijim mašinama.
Štofara u Paraćinu je podignuta po evropskim standardima, a u svom krugu imala je vrtić za decu, bazen i teniske terene. Nezamislivo i za današnje standarde. Koncern u Paraćinu je uvozio sirovinu, a izbacivao gotov proizvod iz pogona. Zaposleni su dobijali bespovratne kredite za rešavanje stambenog pitanja. Braća su u krugu fabrike podigli i luksuzne vile u kojima su dočekivali poslovne partnere iz celog sveta. Teokarovići su uvozili najkvalitetniju vunu iz Australije i Novog Zelanda.
Ruinirana vila u Vučju
Industrijski bum u Srbiji između dva rata predvodili su braća Teokarević. Nova postrojenja podignuta su u Leskovcu i Vučju, na petnaestak kilometara od popularnog „srpskog Mančestera“. U Vučju je takođe izgrađena vila, koja je aktuelna i danas, ali ne po svojoj velelepnosti. Danas predstavlja ruinu išaranu grafitima, dok država pokušava da je obnovi putem tendera, želeći da time doprinese kulturnom i istorijskom približavanju Vučja građanima.
Vila Teokarević u 21. veku je na neki način simbol svega što je porodicu zadesilo nakon završetka Drugog svetskog rata i dolaska nove komunističke vlasti. Fabrike su konfiskovane, a Teokarevići osuđeni na smrt. Kazna je, međutim, preinačena na 20 godina teške robije kada su vlasti u kožnim gunjevima shvatile da fabrike ne mogu da funkcionišu bez liderstva braće Teokarević.
U poništavanju Teokarevića učestvovao i Deda Avram
Vrlo zanimljiv podatak zabeležen je u Delićevoj knjizi o Dragoslavu Avramoviću, „dekici“ koji je 1994. stao na put hiperinflaciji. Kao načelnik u Ministarstvu finansija, bio je određen da stupi u kontakt sa zatvorenom braćom. Glavni cilj mu je bio da obezbedi njihove potpise za oslobađanje novca sa bankovnih računa u inostranstvu i 900 vagona vune iz Australije, koja je bila plaćena i čekala u sidnejskoj luci.
Posle plana s kojim je bio upoznat i Tito, od silnih obećanja, među kojima je bilo i potencijalno puštanje na slobodu – Teokarevići su u zatvoru mogli lakše da dođu do četkice za zube i imalina za obuću. Koliko je novca otišlo novoj vlasti, nije poznato. Fabrike su nastavile rad pod nazivom „Branko Krsmanović“.
Na slobodi kao u zatvoru
Lazar, Vlada i Slavko dočekali su slobodu šezdesetih godina, ali im je kretanje bilo ograničeno. Imali su posebnu zabranu ulaska u svoja bivša postrojenja. Znanje koje su posedovali nisu mogli da iskoriste. Preminuli su sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog veka.
Sudbina postrojenja koja su nekada bila u njihovom vlasništvu jednako je tragična kao i sudbina porodice Teokarević. Posle traljavih pokušaja obnove nakon 5. oktobra i prodaje postrojenja, usledila je nova prodaja. Poslednji vlasnik, turski proizvođač džinsa koji je poslovao pod nazivom „Džinsi Srbija“ – 2023. je radnike obavestio putem SMS-a da obustavlja proizvodnju jer nisu uspeli da prevaziđu gubitke. Kod Teokarevića su se u fabrici koristili bazeni i teniska igrališta, a u današnje vreme – od poslodavaca samo SMS.
