Ono što najviše iskače u prvom trejleru za film „Orkanski visovi“ Emerald Fenel nije ekstremni krupni plan testa koje se mesi. Ni to što su glavni junaci odrasla plavuša i belac, umesto tinejdžerke i tamnoputog lutalice. Niti kičasti sjaj enterijera. Ni naočare za sunce. Ni glasno pucketanje pertli na korsetu koje se seku nožem. Nisu u pitanju ni haljine – crveni lateks ili savršena venčanica iz 1980-ih sa spuštenim ramenima, prekrivena metrima vela.
Ono što najviše šokira je je to što trejler „Orkanske visove“ naziva „najvećom ljubavnom pričom svih vremena“. Baš kao i film iz 1939. sa Lorensom Olivijeom i Merl Oberon.
Skoro vek je prošao između ove dve ekranizacije a mi, piše autorka Samanta Elis, ništa nismo naučili. Najveća ljubavna priča? Gde Keti odbija Hitklifa jer je snob, a on se pretvara u psihopatu?
Zbog toga je roman nefilmičan. Osim ako se ne stane na pola. „Orkanski visovi“ nisu romantična komedija.
Umesto slatkog upoznavanja, Ketin otac dovodi kući prljavo siroče koje je pronašao gladno na ulicama Liverpula. Deo gde dečak gubi devojku je tu, ali kraj gde dečak dobija devojku se nikada ne dešava.
Priča prepuna okrutnosti
Priča je prepuna okrutnosti. Hitklifa zlostavlja Ketin brat Hindli. Zatim on natera Hindlija da se napije do smrti, oduzme mu kuću i zlostavlja Hindlijevog sina. Ženi se Ketinom snajom, tuče je, naziva je kurvom, davi joj psa i maltretira je. Keti je previše narcisoidna da bi marila za bilo šta od ovoga.
Dakle, ako Fenel nastavi do (gorko-slatkog) kraja, moraće da se nosi sa Hitklifom koji zlostavlja svog sina i Ketinu ćerku, prisiljava ih da se venčaju i u Ketin bračni dom useljava kicoša koji mlati unaokolo razbijenim staklom.
Kada je objavljena 1847. godine, kritičari nisu mislili da je reč o ljubavnoj priči. „Kako je ljudsko biće moglo da pokuša da napiše takvu knjigu… a da ne izvrši samoubistvo… je misterija“, napisao je magazin Graham.
Hitklif bukvalno moli Keti da ga „izludi“. Ona se oseća uništeno ljubavlju, plačući: „Ja sam Hitklif!“ Ljubav je tera da dobije upalu mozga, a njega da škrguće zubima i udara glavom o drvo dok ne prokrvari i ne iskopa joj grob. Sve je to u knjizi. I mi to želimo.
Beskompromisna ljubav ili tinejdžerska ideja iste?
Bronte okružuje Keti i Hitklifa likovima koji su toliko sitni, licemerni, uskogrudi i samozadovoljni da njihova beskompromisna ljubav deluje kao dašak svežeg vazduha. Ona takođe daje Keti brata koji je maltretira i muža koji je obespravljuje, tako da se čak može tvrditi, kao što su to učinile kritičarke Sandra Gilbert i Suzan Gubar, da je Hitklif feministička snaga koja joj pomaže da razbije patrijarhat i da juri divlja po prirodi.
Možda, u svakom slučaju, ljubav ne bi trebalo da bude stvarna. Neki kažu da je to, kako je Elizabet Hardvik prilično neljubazno rekla, „priča device“. Knjiga o nemogućoj, apstraktnoj ljubavi koja može da funkcioniše samo kada postane eterična ili, manje romantično rečeno, kada su oba ljubavnika mrtva.
Možda je zato toliko privlačna tinejdžerima – Kejt Buš je napisala svoju uzvišenu pesmu sa 18 godina, a Fenel je eksplicitno rekla da želi da njen film odražava knjigu onako kako ju je čitala sa 14 godina.
Možda to nije najveća ljubavna priča svih vremena, našeg vremena ili bilo kog vremena, ali jeste najveća priča o tome kako mislimo da je ljubav kada je nismo iskusili.
Između ljubavi i nihilizma
Malo je neobično da je to u potpunosti roman koji je Emili Bronte napisala, sa 27 godina, intelektualno briljantna i lukava (upravljala je investicijama sestara), fizički snažna (pešačila je kilometrima, mogla je da rukuje pištoljem) i strastvena čitateljka novina, kao i svih najnovijih knjiga. Njen roman je apsolutno prepun ideja. U svojoj zamršenoj strukturi sadrži napetost između ljubavi i nihilizma. Želela je da nas zbuni, da nas zbuni, da nas uplaši…
Bronte nas pita da li zaista želimo da im se prepustimo. Da li zaista želimo ljubav koja je toliko toksična da može da se završi samo smrću i da nanese štetu svima oko nas? Da li je ovo ljubav ili mračna volja za samoubistvom?
I dok bismo možda uživali u ovoj vrsti ljubavi u fantaziji, zar ne bi bilo bolje da se odlučimo za onu vrstu ljubavi kojom Bronte zapravo završava roman – Ketina ćerka nežno uči Hindlijevog sina da čita. Ta scena još nije dospela na ekran, zaključuje Elis u svom eseju.
