Nakon što je kompanija SpaceX zvanično izašla na berzu, lična imovina Ilona Maska bez problema je premašila granicu od hiljadu milijardi dolara. Istorijski značaj ove činjenice teško je preceniti. Maskov imetak, koji je tokom protekle godine rastao brzinom od preko milion dolara po minuti, kako to atraktivno vole da pišu mediji, sada je veći od ukupnog bogatstva gotovo četiri milijarde ljudi zajedno što čini čak 46 procenata celokupne svetske populacije.
Brzina kojom se kapital koncentrisao u rukama jednog čoveka iznenadila je i najpesimističnije ekonomske analitičare i otvorila veliko pitanje: ima li uopšte mesta za demokratiju u uslovima ovolike ekonomske nejednakosti?
Dežurni optimisti će tvrditi da je pojava prvog trilionera priča o tehnološkom trijumfu i pobedi američkog kapitalizma. Naravno, svemirske rakete koje se bezbedno vraćaju na Zemlju jesu inženjersko čudo, a njegove kompanije dale su nemerljiv doprinos satelitskom internetu i industriji električnih automobila. Međutim, cela priča da investitori na berzi nagrađuju isključivo inženjersku genijalnost obična je fikcija. Tržišta nisu uložila novac u naprednu tehnologiju, pa čak ni u kompaniju koja je „prevelika da bi propala“. Tržišta su odigrala na kartu mega-monopoliste čiji su uticaj i bogatstvo toliko isprepleteni sa državom da vlada Sjedinjenih Američkih Država jednostavno ne sme da dozvoli njegov pad. I, to je lako razumeti i mnogima je jasna ova dinamika.
Državni kapital kao odskočna daska za privatni monopol
„Status prvog svetskog trilionera neraskidivo je vezan za sistemsku državnu podršku. Njegova moć jeste kulminirala pod administracijom Donalda Trampa, ali je pažljivo negovana decenijama unazad. Stvaranje ovakvog kapitala je projekat obe vodeće američke političke partije. Godinama je Mask uspešno izvlačio javne subvencije kako bi obezbedio dominantnu poziciju na tržištu. Pripalo mu je oko 38 milijardi dolara državne pomoći kroz nekoliko različitih administracija. Primera radi, administracija Baraka Obame je svojevremeno direktno pomogla u kreiranju onoga što danas vidimo kao apsolutni monopol na svemirski program“ jedan je od komentara Nabila Ahmeda, analitičara svetske ekonomije koji piše za nekoliko svetskih medija. On ujedno i podseća:
„Surova istina je ovakva: dok su američki poreski obveznici preuzeli kompletan finansijski rizik na svoja leđa, zauzvrat nisu dobili nikakav udeo u vlasništvu, podeli profita ili garancijama o pristupačnosti cena.
U proteklom periodu, ta zavisnost države od privatnog lica pretvorila se u opasno preplitanje javnog i privatnog sektora. Američki vojni i svemirski kompleks danas funkcionišu na hardveru i podacima koje obezbeđuju Maskove kompanije. Satelitska mreža Starlink postala je vitalni i nezamenljivi stub komunikacije unutar bezbednosnog sistema SAD. Sa dve trećine aktivnih satelita u Zemljinoj orbiti pod njegovom direktnom kontrolom, stvoren je odnos u kojem pojedinac ima polugu uticaja nad samim državnim aparatom.“
Politički sistem krojen po meri oligarhije
Lansiranje prvog svetskog trilionera zahteva hitno preispitivanje međunarodnog ekonomskog poretka, alarmiraju autori i analitičari širom sveta. Politički sistem omogućio je ovaj uspon kroz nekoliko ključnih poluga:
- Poreski sistem skrojen po meri milijardera, pod kojim kompanija Tesla i njen vlasnik godinama unazad ne plaćaju gotovo ništa na ime federalnog poreza na dohodak.
- Potpuna pasivnost antimonopolskog režima koja je dozvolila privatnu kontrolu nad orbitom i kritičnom infrastrukturom.
- Zakoni o finansiranju političkih kampanja koji omogućavaju investiranje stotina miliona dolara u političke kandidate koji kasnije kroje zakone.
Ova opscena koncentracija kapitala i moći prevazilazi ličnost jednog čoveka. „Živimo u distopijskom vremenu u kojem šačica kompanija kontroliše ključne tehnologije budućnosti poput veštačke inteligencije, dok industrijski džinovi u naftnom, odbrambenom i finansijskom sektoru beleže rekordne profite na račun nestabilnosti i sukoba širom sveta“, podseća Ahmed.
Sjedinjene Američke Države u svojoj istoriji imaju tradiciju borbe protiv ekstremne nejednakosti i odbrane demokratskih institucija. Krajem 19. veka, takozvano „pozlaćeno doba“ dovelo je do uvođenja poreza na dohodak. Velika depresija i Drugi svetski rat iznedrili su uvođenje minimalne zarade, socijalno osiguranje i najviše poreske stope od čak 94 odsto za ekstremno bogate, čime je država obuzdala monopole i izgradila srednju klasu.
Danas pojedine vlade širom sveta ponovo pokazuju da je akcija moguća i to kroz uvođenje poreza na bogatstvo, jačanje radničkih prava i kontrolu cena. Pre skoro jednog veka, sudija Vrhovnog suda SAD Luis Brandejs upozorio je da nacija mora da bira: ili će imati ekstremnu koncentraciju bogatstva u rukama nekolicine, ili će imati funkcionalnu demokratiju. Oba istovremeno nemoguće je zadržati. Pojava prvog trilionera jasna je opomena da je vreme za taj izbor upravo isteklo.
