Nekada, pre nego što bi jedna novinska vest stigla do čitaoca, neko je morao fizički da je sastavi. Slovo po slovo. Red po red. Ti ljudi zvali su se slovoslagači. Bili su zanatlije bez kojih nije bilo ni novina, ni knjiga, ni oglasa. Danas njihov posao obavljamo gotovo ne primećujući – tastaturom, mišem i ekranom.
Zamislite redakciju dnevnih novina pre jednog veka. Novinar utrčava sa tekstom. Urednik ga precrtava, dopisuje i skraćuje. Rok se približava. Ali čak i kada urednik konačno vikne da je tekst gotov, novine još nisu spremne.
Tek tada počinje jedan sasvim drugi posao. Negde iza redakcije čuju se metal, mašine i glasovi. Miriše mastilo. Tu su ljudi kojima je potrebno ono što se danas sve ređe traži – izuzetno strpljenje.
To su slovoslagači. Njihov zadatak je, pojednostavljeno rečeno, bio da od teksta naprave fizičku formu iz koje će tekst biti odštampan.
I kada kažemo fizičku, to treba shvatiti doslovno. Slovo je nekada zaista moglo da se uzme u ruku.
Čovek koji slaže rečenicu
U tradicionalnoj ručnoj štampi pojedinačna slova bila su izlivena u metalu. Slovoslagač ih je uzimao iz posebnih pregrada i slagao jedno uz drugo.
Slovo. Slovo. Razmak. Nova reč. Od reči je nastajao red. Od redova pasus. Od pasusa stranica.
Zvuči romantično sve dok ne pomislite na novinsku stranicu sa nekoliko desetina hiljada znakova i urednika koji pita kada će biti gotova.
Slovoslagač nije smeo mnogo da greši. Pogrešno slovo nije značilo pritisnuti „backspace“. Trebalo je pronaći grešku, izvaditi metalni znak i staviti pravi.
Zato su dobri slovoslagači bili ljudi koncentracije, rutine i neverovatno uvežbanih ruku.
Suština njihovog zanata bila je tipografija. Tekst nije trebalo samo preneti. Trebalo ga je učiniti čitljivim. Veličina slova, razmak između redova, širina teksta i raspored na stranici određivali su kako će knjiga ili novine izgledati.
Taj princip nije nestao. Adobe u svom vodiču o slaganju teksta i danas typesetting definiše kao uređivanje reči tako da se dobije što bolje iskustvo čitanja. Drugim rečima, promenio se alat. Oko je ostalo.
Gutenberg nije izmislio slova, ali je promenio njihov život
Pokretni slog postojao je u Aziji vekovima pre evropske štamparske revolucije. Adobe, recimo, početke pokretnog sloga u Kini smešta oko 1040. godine. U Evropi se prelomni trenutak vezuje za Johanesa Gutenberga i sredinu 15. veka.
Njegova velika revolucija bila je mogućnost da se ista slova koriste ponovo. Odštampate stranicu. Rastavite slog. Slova vratite na mesto. Od njih sastavite sledeću.
Pomalo kao LEGO za ljude koji veoma ozbiljno shvataju interpunkciju. Sa širenjem štampe rastao je i značaj ljudi koji su znali da rukuju slovima.
Slovoslagač je tako postao jedan od ključnih ljudi štamparije.
Bez njega je novinar mogao da napiše najbolji tekst na svetu, pisac veliki roman, a država važan zakon. Na papiru se ništa ne bi pojavilo.
A kako je to izgledalo u Srbiji?
Istorija modernog srpskog štamparstva ima veoma zanimljivu početnu tačku.
Prva državna štamparija u Srbiji osnovana je 1831. godine. Reč je o Knjažesko-srbskoj knjigopečatnji. Prema podacima koje je objavio RTS u tekstu o istoriji Državne štamparije, ova ustanova snažno je uticala na kulturni i prosvetni razvoj tadašnje Srbije.
Štamparija je najpre stigla u Beograd, a zatim je 1833. preneta u Kragujevac. Tamo je radila pod nazivom Knjažesko-srbska knjigopečatnja.
Problemi tog vremena danas zvuče gotovo neverovatno. Nije bilo dovoljno instalirati novi font.
Trebalo je nabaviti matrice za izlivanje ćiriličnih slova. RTS navodi da su u Srbiju iz Pruske dolazili stručnjaci koji su poznavali posao izrade i livenja slova.
Danas promenimo font za dve sekunde. Tada je iza jednog kompleta slova stajao čitav proizvodni proces.
Onda je stigla mašina koja je ubrzala novine
Krajem 19. veka dogodila se sledeća velika promena. Linotip.
Mašinu je 1886. godine razvio Otmar Mergentaler. Umesto ručnog slaganja svakog pojedinačnog slova, linotip je omogućio da operater pomoću tastature sastavlja tekst, a mašina izliva čitave redove sloga.
American Printing History Association opisuje istoriju Linotipa kao tehnologiju koja je revolucionisala izdavaštvo i zamenila vekovima star način ručnog slaganja.
Za novine je to bilo ogromno ubrzanje. Slovoslagač više nije morao da traži svako „a“, „b“ ili „m“ po kaseti.
Sada je sedeo za tastaturom. Ali nemojmo tu tastaturu mešati sa laptopom.
Ispred njega je stajala velika, komplikovana i vrela mašina koja je radila sa rastopljenim metalom.
Dakle, kancelarijski posao – samo sa znatno većom mogućnošću da se opečete.
Slovoslagači su znali nešto što čitalac nije smeo da primeti
Najbolji slog je onaj koji ne primećujete. Čitate novine i ne razmišljate o razmaku između slova. Ne pitate zašto je jedan red baš tu prelomljen. Ne analizirate širinu kolone.
Samo čitate. Upravo to je znak dobro obavljenog posla.
Adobe slikovito poredi dobar slog sa dobrim putem: kada je put kvalitetan, vozač o njemu gotovo i ne razmišlja. Loš put odmah privlači pažnju. Isto važi za tipografiju.
- Slovoslagači: Ljudi koji su nekada svako slovo držali u rukama
- SAD uvele carine od 50 odsto Kanadi: Trgovinski sukob preti celoj Severnoj Americi
- Da li vas šef prati dok radite? Nadzor zaposlenih postaje nova granica privatnosti
- Kvadrat u Crnoj Gori premašio 2.557 evra: Na primorju novogradnja ide do prosečnih 2.838 evra
- Tesla opoziva skoro tri miliona vozila u Kini: Problem koji je postao pitanje života i smrti
Zbog toga slovoslagač nije bio samo izvršilac. Morao je da poznaje pravila zanata. Morao je da vidi stranicu.
Da zna šta može da stane. Da proceni šta izgleda dobro. I da bude brz.
Posebno u novinama, gde je sat uvek bio protiv vas.
Onda su slova prestala da budu teška
Najveća promena dogodila se kada je slovo izgubilo težinu.
Doslovno. Više nije bilo komad metala. Razvoj fotosloga tokom 20. veka počeo je da potiskuje „vrući slog“. Zatim su stigli računari i digitalna priprema.
Ono što je vekovima bilo materijal postalo je informacija.
Slovo više nije živelo u drvenoj ili metalnoj kaseti. Živelo je u fajlu. To je za slovoslagače bio tehnološki zemljotres.
Zanimljivo svedočanstvo o toj promeni dao je Derek Kros, koji je karijeru počeo kao šegrt-slovoslagač u londonskom Fleet Streetu sredinom pedesetih godina. Opisao je profesionalni put od pokretnog metalnog sloga, preko fotosloga, sve do savremenih programa za pripremu publikacija.
Jedan radni vek bio je dovoljan da čovek vidi nekoliko vekova tehnološkog razvoja kako nestaju sa radnog stola.
Da li slovoslagači danas postoje?
Da. I ne. Klasičan slovoslagač, koji stoji ispred kasa sa metalnim slovima i ručno sastavlja novinsku stranicu, gotovo je nestao iz komercijalne proizvodnje.
Zanat, međutim, nije nestao. Samo se rasuo među nekoliko savremenih profesija.
Današnji grafički dizajner, prelamač, dizajner knjige ili stručnjak za pripremu štampe radi veliki deo onoga što je nekada radio slovoslagač.
Bira font. Određuje veličinu slova. Podešava prored. Slaže pasuse. Određuje širinu kolone. Pazi na prelome. Uklanja tipografske greške.
Samo što umesto olovnih slova koristi piksele. A deo posla danas obavljamo svi. Svako ko je otvorio Word i promenio Times New Roman u Arial napravio je malu tipografsku odluku.
Svako ko je uređivao prezentaciju birao je hijerarhiju teksta. Svako ko je povećao naslov na sajtu radio je nešto što bi slovoslagaču bilo potpuno razumljivo. Samo bi se verovatno začudio koliko olako to radimo.
Od nekoliko sati do nekoliko sekundi
Tu se možda najbolje vidi koliko se profesija promenila. Nekada je izmena jednog pasusa mogla da poremeti čitav fizički slog.
Danas označite tekst. Kliknete. Gotovo. Nekada je trebalo posedovati desetine ili stotine kompleta fizičkih slova različitih veličina.
Danas hiljade fontova mogu da stanu na jedan računar.
Nekada je štamparija bila mesto buke, metala, papira, mastila i toplote.
Danas „štamparija“ jednog digitalnog autora može da bude laptop na kuhinjskom stolu.
Adobe ocenjuje da se posao koji je nekada mogao da traje mesecima danas digitalnim alatima može obaviti za nekoliko minuta.
To je ogroman rast produktivnosti. Ali nešto smo usput i izgubili.
Čovek koji je poznavao svako slovo
Stari slovoslagač imao je neobičan odnos prema tekstu. On ga nije samo čitao. Dodirivao ga je.
Znao je težinu reda. Znao je koliko prostora zauzima reč. Znao je gde se koje slovo nalazi čak i kada ga ne gleda.
Za njega font nije bio stavka u padajućem meniju. Bio je predmet. Možda zato priča o slovoslagačima danas ima posebnu draž.
Oni pripadaju velikoj porodici zanimanja koja tehnologija nije sasvim uništila, već ih je pretvorila u nešto drugo.
Nestali su kočijaši, ali prevoz nije. Nestali su telefonski operateri koji su ručno spajali veze, ali komunikacija nije.
Nestali su klasični slovoslagači, ali potreba da neko tekstu da oblik nije. Naprotiv.
Nikada u istoriji nije bilo više teksta pred našim očima.
I onda je stigla veštačka inteligencija
Tu priča dobija još jedan zanimljiv obrt. Prvo je čovek uzimao slovo rukom.
Zatim ga je prizivao pritiskom na tipku Linotipa. Onda ga je birao na računaru.
Danas softver može automatski da predloži izgled stranice, font, veličinu naslova i raspored elemenata. Digitalni sistemi mogu da prilagođavaju tekst različitim ekranima bez ikakvog ručnog preslaganja.
A veštačka inteligencija ide još dalje. Ona već može da učestvuje u pisanju, uređivanju i oblikovanju sadržaja.
Put od Gutenberga do algoritma tako izgleda gotovo neverovatno. Ali osnovno pitanje ostalo je isto:
Kako reči rasporediti tako da čovek poželi da ih pročita? To pitanje poznavao je i slovoslagač pre nekoliko vekova.
Poslednje slovo
U starim štamparijama radni dan završavao se i vraćanjem slova u njihove pregrade.
Svaki znak morao je ponovo na svoje mesto. Jer sutra će možda biti potreban za sasvim drugu reč.
I tu možda postoji najlepša slika ovog starog zanata. Isto metalno „s“ moglo je jednog dana biti deo reči „sloboda“, drugog „sreća“, a trećeg „stečaj“.
Slovo nije znalo šta piše. Slovoslagač jeste. Danas više ne čujemo zveckanje metalnih slova. Ne osećamo olovo pod prstima. Ne stojimo pred kasom punom znakova.
Ali svaki put kada otvorimo novine, knjigu ili internet stranicu, gledamo potomka njihovog rada. Slovoslagač je gotovo nestao. Slaganje slova nije. Samo smo slova prestali da držimo u rukama.
