Mnogo pre kreditnih kartica, elektronskog bankarstva i međunarodnih transfera, srednjovekovni vitezovi razvili su finansijske usluge koje su omogućavale čuvanje i prenos novca na velike udaljenosti. Templari nisu bili samo ratnici. Bili su i jedni od najzanimljivijih finansijskih posrednika srednjeg veka.
Zamislite da živite u 13. veku. Nalazite se u Parizu i spremate se na putovanje do Jerusalima. Pred vama su hiljade kilometara, nebezbedni putevi, razbojnici i meseci neizvesnosti.
Sa sobom nosite novac. Zlatne i srebrne kovanice predstavljaju vaše bogatstvo, ali i ozbiljan rizik. Ako vas neko opljačka, mogli biste da ostanete bez svega.
A šta kada biste novac mogli da ostavite na sigurnom mestu u Francuskoj, a da njegovu vrednost koristite tokom putovanja?
Upravo se u takvom svetu razvila jedna od najzanimljivijih finansijskih inovacija srednjeg veka.
Za nju nisu bili zaslužni bankari u odelima, već vitezovi sa crvenim krstom na belim plaštovima. Bili su to templari.
Kako su vitezovi postali finansijeri?
Red vitezova templara nastao je početkom 12. veka, posle Prvog krstaškog rata. Njegov prvobitni zadatak bio je zaštita hrišćanskih hodočasnika koji su putovali u Svetu zemlju.
Međutim, templari su tokom narednih decenija izgradili organizaciju koja je prevazilazila vojnu delatnost.
Dobijali su zemljišne posede, novčane priloge i privilegije. Osnivali su kuće i upravna središta širom Evrope i istočnog Mediterana.
Takva mreža pružala je nešto što je u srednjem veku bilo izuzetno dragoceno: organizacioni kontinuitet i mogućnost poslovanja na velikim udaljenostima.
Dan kada je novac postao papir: Zašto su ljudi pristali da bezvredan komad papira vredi kao zlato
Za razliku od pojedinačnih trgovaca, templari su raspolagali međunarodnom infrastrukturom.
A gde postoji mreža, postoji i mogućnost prenosa novca.
Novac ostaje u Parizu, a putnik nastavlja ka Jerusalimu
Jedna od najpoznatijih priča o templarima odnosi se na njihove finansijske usluge za hodočasnike.
Prema popularnom objašnjenju, putnik je mogao da ostavi novac u templarskoj kući u Evropi, dobije pisanu potvrdu i zatim koristi sredstva na drugom mestu.
To podseća na današnji bankarski transfer. Ipak, istorijska stvarnost bila je složenija.
Templari su dokumentovano primali depozite, čuvali dragocenosti, vodili finansijske evidencije i izvršavali plaćanja za svoje klijente. Njihove usluge koristili su i vladari, plemići i crkvene ustanove.
Ali nema dovoljno dokaza da je svaki hodočasnik mogao jednostavno da preda novac u Parizu i podigne isti iznos u Jerusalimu uz standardizovanu potvrdu.
Ono što jeste značajno jeste sama ideja. Novac nije uvek morao fizički da putuje zajedno sa svojim vlasnikom da bi finansijska obaveza bila izvršena.
Ta ideja postala je jedan od temelja kasnijeg međunarodnog bankarstva.
Prvi međunarodni transferi bez interneta i banaka
Najvažnija prednost templara nije bila samo u čuvanju zlata. Bila je u sposobnosti da povežu finansijske operacije na različitim teritorijama.
Istoričar Džon S. Li u istraživanju objavljenom u časopisu Urban History, izdavača Cambridge University Press, navodi da su templari u Londonu primali depozite, izdavali i isplaćivali menice, odobravali zajmove i izmirivali dugove svojih klijenata. cambridge.org+1
To je bio ozbiljan finansijski posao. Posebno zanimljiv primer odnosi se na engleskog kralja Henrija III. On je koristio templarsku mrežu za izvršavanje međunarodnih finansijskih obaveza.
Najveći državni bankrot svog vremena: Kako je Španija dobijala zlato iz Amerike, a ipak bankrotirala
Prema istorijskom pregledu koji je objavio londonski Inner Temple, kralj je otplaćivao dug grofu Flandrije koristeći sredstva položena kod templara u Flandriji. Takođe je koristio račun kod templara u Carigradu za plaćanje vizantijskom caru. Inner Temple Yearbook+1
U današnjem jeziku, rekli bismo da je koristio međunarodnu finansijsku infrastrukturu.
Nije morao da organizuje poseban transport kovanica za svaku obavezu.
To je predstavljalo veliku prednost u vremenu kada je fizički prenos novca bio skup, spor i opasan.
Templari su imali nešto što danas nazivamo poverenjem u bankarski sistem
Postoji razlog zbog kojeg su ljudi templarima poveravali ogromne sume.
Njihova organizacija bila je međunarodna, disciplinovana i povezana zajedničkim pravilima.
Pored toga, templarske kuće bile su dobro utvrđene i često su služile kao bezbedna mesta za čuvanje vrednosti.
Za srednjovekovnog trgovca ili plemića to je bilo izuzetno važno.
Novac položen kod pouzdanog finansijskog posrednika nije bio isto što i novac ostavljen nepoznatom trgovcu.
Templari su imali reputaciju institucije koja može da ispuni preuzete obaveze. A upravo je poverenje jedan od ključnih uslova funkcionisanja bankarstva.
Banka ne posluje samo novcem. Ona posluje i obećanjem da će novac biti dostupan kada klijentu zatreba.
Ta logika bila je prepoznatljiva i u poslovanju templara.
Da li su templari izmislili bezgotovinsko plaćanje?
Ne u doslovnom smislu. Finansijski instrumenti koji su omogućavali prenos vrednosti bez fizičkog prenošenja kovanica postojali su i u drugim trgovačkim i finansijskim tradicijama.
Ipak, templari su bili važni za razvoj takvih usluga u srednjovekovnoj Evropi.
Njihova prednost bila je geografska rasprostranjenost. Imali su mrežu organizaciono povezanih kuća, od zapadne Evrope do istočnog Mediterana.
To im je omogućavalo da izvršavaju plaćanja na velikim udaljenostima.
Kako je jedan začin vredeo više od zlata: Ekonomija bibera i začina
U istorijskom tekstu Poor Soldiers’ Banks, objavljenom u časopisu Christian History, opisuje se kako su templari pomagali putnicima da smanje potrebu za nošenjem velikih količina novca. Christian History Magazine
Takve usluge predstavljale su rani oblik finansijskog posredovanja.
Međutim, bilo bi pogrešno poistovetiti ih sa današnjim bezgotovinskim plaćanjem.
Savremeni bankarski transfer oslanja se na uređene platne sisteme, zakonske procedure, elektronske evidencije i međubankarsko poravnanje.
Templari su radili u sasvim drugačijim okolnostima. Njihovi instrumenti bili su zasnovani na pisanim nalozima, računovodstvenim evidencijama, dostupnim sredstvima i poverenju između templarskih kuća.
Princip prenosa finansijske vrednosti bio je sličan. Tehnologija i pravila nisu.
Kada je Pariz postao finansijski centar templara?
Tokom 13. veka, templarska kuća u Parizu postala je važan centar finansijskih poslova. U njoj su čuvana sredstva francuske krune. Templari su obavljali plaćanja, vodili evidenciju i upravljali finansijskim transakcijama svojih klijenata.
Prema istorijskom prikazu Inner Templea, značajni klijenti dobijali su i periodične izveštaje o promenama na računima.
To zvuči iznenađujuće savremeno. Danas banke šalju mesečne izvode. U srednjem veku templari su svojim važnim klijentima pružali evidenciju o finansijskim operacijama.
Razlika je, naravno, bila ogromna. Nije bilo aplikacija, automatskog obračuna ili trenutnog pristupa informacijama.
Ali postojala je potreba koja se nije promenila ni posle osam vekova.
Klijent je želeo da zna koliko novca ima, gde se on nalazi i kako može da ga koristi.
Kako su templari zarađivali?
Templari nisu poslovali kao savremene komercijalne banke. Bili su versko-vojni red. Njihovi prihodi poticali su iz donacija, zemljišnih poseda, poljoprivrede i drugih ekonomskih aktivnosti.
Finansijske usluge predstavljale su važan deo njihovog poslovanja. Pitanje naplate bilo je posebno osetljivo zbog crkvenih ograničenja kamate.
Zbog toga su naknade mogle da budu predstavljene kao troškovi administracije, razlike u deviznom kursu ili drugi oblici finansijske nadoknade.
U pojedinim slučajevima postojali su i zajmovi uz ugovorenu naknadu.
To pokazuje da su se još u srednjem veku finansijske institucije suočavale sa pitanjem koje je aktuelno i danas.
Kako naplatiti finansijsku uslugu, upravljati rizikom i istovremeno poštovati postojeća pravila?
Pad templara: Kada politička moć ugrozi finansijsku instituciju
Uspon templara nije trajao zauvek. Francuski kralj Filip IV naredio je 1307. godine hapšenje templara u Francuskoj. Usledili su procesi, optužbe za jeres i zaplena njihove imovine.
Papa Kliment V ukinuo je red 1312. godine. Razlozi njihovog pada bili su složeni. Obuhvatali su političke sukobe, verske optužbe i pitanje ogromnog bogatstva koje je red kontrolisao.
Finansijski interesi francuske krune bili su deo tog konteksta, ali istorijski događaji ne mogu se objasniti samo kraljevim dugovima.
Nestanak templara pokazao je i koliko finansijska institucija može biti ranjiva kada izgubi političku i pravnu zaštitu.
Njihova međunarodna mreža nije bila dovoljna da ih sačuva.
Šta današnje banke mogu da nauče od templara?
Osam vekova kasnije, finansijski sistem izgleda potpuno drugačije. Novac se prenosi elektronski. Međunarodna plaćanja izvršavaju se kroz složene bankarske mreže. Klijenti pristupaju računima preko mobilnih telefona.
Ipak, osnovni zahtevi nisu se mnogo promenili. Ljudi žele da njihov novac bude bezbedan. Žele da mogu da ga koriste na drugom mestu. Žele pouzdanu evidenciju i instituciju kojoj mogu da veruju.
Templari su prepoznali te potrebe u svetu u kojem nisu postojale moderne banke.
Nisu izmislili sve finansijske instrumente koje danas koristimo. Nisu bili ni jedini koji su razvijali međunarodne novčane transfere.
Ali su pokazali koliko moćna može da bude organizacija koja povezuje udaljena tržišta i pruža finansijske usluge preko granica.
- Privredni rast Srbije na dnevnom redu Zimskog Vivaldi foruma
- Da li smo postali previše nestrpljivi da bismo bili inteligentni?
- Tržište ne mari koliko ste pametni: Kako je mladi genije veštačke inteligencije izgubio milijarde?
- Najveće poslovne greške u istoriji: Četiri odluke koje su kompanije koštale milijarde
- Bil Gejts zaradio milijarde na deponijama: Iza njegovog bogatstva krije se neprijatna istina
Zato je priča o novcu ostavljenom u Parizu, a korišćenom u Jerusalimu, mnogo više od srednjovekovne zanimljivosti.
To je priča o nastanku jednog od najvažnijih principa finansijskog poslovanja.
Novac ne mora fizički da pređe granicu da bi njegova vrednost stigla na odredište.
A kada se taj princip spoji sa poverenjem, evidencijom i mrežom pouzdanih posrednika, nastaje osnova međunarodnog bankarstva.
