Rori Saterlend, potpredsednik agencije Ogilvy u Velikoj Britaniji i jedan od najpoznatijih stručnjaka za bihevioralne nauke u marketingu, smatra da je savremeno društvo razvilo gotovo nekritičko uverenje da je brže uvek bolje. Kompanije, institucije i tehnološki sistemi neprestano pokušavaju da skrate vreme potrebno za putovanje, komunikaciju i obavljanje poslova. Međutim, Saterlend postavlja drugačije pitanje: šta ako upravo ta opsednutost brzinom umanjuje kvalitet odluka, produktivnost i sposobnost razmišljanja?
Ovu ideju izložio je u eseju Da li smo previše nestrpljivi da bismo bili inteligentni?, nastalom na osnovu predavanja održanog na konferenciji Nudgestock 2024. Saterlend, koji je u okviru agencije Ogilvy učestvovao u osnivanju odeljenja za bihevioralne nauke, autor je nekoliko knjiga. Njegov pristup zasniva se na uverenju da se ljudsko ponašanje ne može razumeti isključivo pomoću ekonomskih modela, brojeva i matematičke efikasnosti.
Zašto brže ne znači uvek bolje?
Saterlend navodi jednostavan primer iz saobraćaja. Ako automobil na putu dugom približno 16 kilometara poveća brzinu sa 32 na 48 kilometara na sat, vreme putovanja skratiće se za deset minuta. Međutim, povećanje brzine sa 129 na 145 kilometara na sat na istoj udaljenosti donosi uštedu manju od jednog minuta.
U oba slučaja brzina je povećana za približno 16 kilometara na sat, ali je dobijena korist drugačija. Vozač koji već putuje velikom brzinom preuzima dodatni rizik, a zauzvrat dobija zanemarljivu vremensku prednost.
Saterlend smatra da sličnu grešku prave kompanije i institucije kada se usredsrede na ono što mogu precizno da izmere, a zanemare ono što je ljudima zaista važno.
Kao primer navodi aplikacije za kupovinu železničkih karata. Većina pretpostavlja da putnik želi najbrže da stigne na odredište. Međutim, neko možda želi jeftiniju kartu, prijatnije putovanje ili lepši pogled. Saterlend opisuje železničku liniju između Londona i Eksetera koja traje približno sat vremena duže od direktne, ali je znatno jeftinija i prolazi kroz slikovitije predele. Ipak, putnik mora unapred da zna kako da je pronađe, jer algoritam prednost daje brzini.
Zato postavlja zanimljivo pitanje: šta bi se dogodilo kada bi projekat brze železnice između Londona i Mančestera, umesto inženjerima, bio poveren kompaniji Disney?
Inženjeri bi pokušali da skrate vreme putovanja i povećaju kapacitet. Disney bi, pretpostavlja Saterlend, možda postavio sasvim drugačije pitanje: kako putovanje vozom učiniti toliko prijatnim da ljudi više ne žele da koriste automobil?
Razlika je u načinu definisanja problema. Kada je cilj brzina, postoji jednostavno merilo uspeha. Kada je cilj zadovoljstvo putnika, pojavljuje se mnogo mogućih rešenja koja zahtevaju razumevanje ljudskih potreba.
Kada efikasnost počne da radi protiv ljudi
Jedan od Saterlendovih omiljenih primera jeste aplikacija Uber. Prikazivanje vozila koje se približava korisniku ne skraćuje stvarno vreme čekanja, ali menja ceo doživljaj. Ljudi se ne uznemiravaju samo zato što čekaju, već zato što ne znaju koliko će čekanje trajati. Kada vide gde se automobil nalazi, neizvesnost se smanjuje, a isto vreme postaje podnošljivije.
Saterlend podseća i na reklamnu poruku za Guinness: „Dobre stvari dolaze onima koji čekaju.“ Sporije točenje piva, koje bi se iz ugla efikasnosti moglo smatrati nedostatkom, pretvoreno je u deo identiteta proizvoda.
Ono što je u jednom kontekstu mana, u drugom može postati vrednost.
Slična kontradiktornost postoji u organizaciji radnog vremena. Deset odvojenih intervala od po deset minuta nije isto što i sto minuta neprekidnog rada, iako je ukupno trajanje identično. Svaki prekid zahteva ponovno usmeravanje pažnje, dok svest o narednoj obavezi može otežati koncentraciju.
Saterlend zato smatra da je trenutna isporuka elektronske pošte jedna od velikih grešaka savremenog poslovanja. Tehnologija je omogućila da poruke stižu odmah, ali je istovremeno stvorila očekivanje da će ljudi neprestano proveravati sanduče.
Njegov predlog je da se elektronska pošta, osim kada je reč o hitnim porukama, proverava u razmacima od dva do tri sata. Time se ne bi ubrzao protok informacija, ali bi se omogućio duži period neprekidnog rada.
„Kada se složen problem svede na jednu brojčanu vrednost, lakše je opravdati odluku. Priznavanje da postoji više mogućih rešenja zahteva procenu, a sa njom dolazi i odgovornost“ citira Saterlend i navodi da upravo zato ljudska psihologija često nestaje iz modela odlučivanja: previše je složena, promenljiva i teško merljiva.
Kada mogućnost postane obaveza
Jedna od zanimljivijih Saterlendovih tvrdnji jeste da tehnološki napredak često počinje kao mogućnost, a završava se kao obaveza.
Nove tehnologije u početku obećavaju više izbora. Međutim, kada ih prihvati dovoljno veliki broj ljudi, one postaju standard kojem se svi moraju prilagoditi. Kao primer navodi aplikacije za plaćanje parkinga. Dok predstavljaju dodatnu mogućnost, mogu biti korisne. Ali kada postanu jedini način plaćanja, čak i na mestima gde nema mobilnog signala, tehnologija prestaje da olakšava život. Slično se događa sa korišćenjem telefona na koncertima. Fotografisanje nastupa može biti lični izbor, ali kada veliki deo publike podigne telefone, menja se iskustvo svih prisutnih, uključujući i izvođače.
Saterlend se poziva na nemačkog sociologa Hartmuta Rozu, koji proučava društveno ubrzanje. Roza smatra da stalno povećavanje brzine i broja mogućnosti može doprineti osećaju nezadovoljstva, jer ljudi sve teže uspevaju da ostvare ono što smatraju dostupnim.
Tehnologije obećavaju više slobodnog vremena a često stvaraju nova očekivanja i obaveze. Čim brže obavljanje nekog posla postane moguće, ono vrlo brzo prestaje da bude prednost i postaje očekivani standard.
Šta ako nam veštačka inteligencija oduzme najvredniji deo rada?
Posebno zanimljiv deo Saterlendovog predavanja odnosi se na veštačku inteligenciju i pretpostavku da je njena najveća vrednost u trenutnom obavljanju zadataka.
Navodi primer studentskog eseja. Malo ko kasnije ponovo čita radove koje je pisao tokom studija, ali to ne znači da su bili beskorisni. Njihova vrednost nije bila samo u konačnom tekstu, već u procesu istraživanja, povezivanja ideja, formulisanja argumenata i razmišljanja. Ako veštačka inteligencija odmah proizvede gotov esej, može ukloniti upravo onaj deo zadatka koji je imao najveću obrazovnu vrednost.
Saterlend sličnu logiku prepoznaje i u oglašavanju. Vrednost izrade reklame nije samo u konačnoj poruci, već i u procesu koji kompaniju primorava da postavi važna pitanja: kome se obraća, šta je razlikuje od konkurencije i kakvu vrednost nudi. Ako se taj proces previše skrati, postoji opasnost da se dobije gotov proizvod, a da se preskoči razmišljanje koje je trebalo da dovede do njega.
Zato Saterlend postavlja neobično pitanje: kako bi izgledala spora veštačka inteligencija?
Umesto sistema koji na svaki zahtev odgovara odmah, zamišlja mogućnost da se o određenoj odluci sa veštačkom inteligencijom razgovara nedeljama ili mesecima. Pri planiranju putovanja, na primer, korisnik bi mogao postepeno da razmatra destinacije, menja kriterijume, otkriva nove mogućnosti i preispituje svoje želje. Takav proces ne bi bio najbrži, ali bi možda doveo do promišljenije odluke.
Saterlend ne osporava vrednost brzine niti predlaže da se tehnologija usporava u svim okolnostima. Njegova poenta je da postoje zadaci kod kojih je skraćivanje vremena dragoceno i oni kod kojih je vreme provedeno u procesu sastavni deo vrednosti.
Upravo zato pitanje iz naslova njegovog eseja dobija posebnu težinu i to danas. Ako se svaki napor, čekanje i razmišljanje posmatraju kao neefikasnost koju treba ukloniti, postoji opasnost da se ubrzavanjem procesa izgubi ono zbog čega je taj proces uopšte bio važan.
