Finansijski savetnik koji proverava mejlove i na plaži, frizer koji uvek ima vremena za još jednog klijenta, košarkaš koji šutira slobodna bacanja do iscrpljenosti, menadžer koji vikend koristi da završi što nije uspeo preko sedmice – uobičajeni su primeri radoholičara.
U svakoj profesiji srećete vredne radnike i one prekomerno ambiciozne. Ali za neke od njih – možda više nego ikada u ovom svetu koji je non-stop povezan i umrežen – potreba da se pošalje još jedan mejl, napravi još jedna frizura ili postigne još jedan pogodak postaje opsesija.
Novo doba radoholičara
Zavisnost od rada je karakteristika modernog radnog okruženja. Metaanaliza od prošle godine koja se bavila procenom radoholičara u različitim profesijama i kulturama, pokazala je da otprilike 15 odsto radnika spada u kategoriju radnih zavisnika. To govori o milionima preopterećenih zaposlenih širom sveta koji ne znaju kada ili kako ili zašto da prestanu.
Bilo da su vođeni ambicijom, perfekcionizmom ili malim zadovoljstvom koje donosi završavanje zadatka, radoholičari rade preko granica razumnog. Zdrav odnos prema poslu može preći u zavisnost. To je promena sa dalekosežnim posledicama, kaže Tun Taris, bihevioralni naučnik i istraživač rada sa Univerziteta u Utrehtu u Holandiji.
„Radna zavisnost“ je izraz koji se često koristi olako. Ovo je pojava koja je veoma česta, složenija i opasnija nego što mnogi misle“kaže Taris.
Šta radna zavisnost jeste, a šta nije?
Psiholozi i istraživači zapošljavanja su decenijama proučavali radnu zavisnost. Slika je danas jasnija. Radna zavisnost se sada posmatra kao zavisnost koja sa sobom nosi faktore rizika i posledice, kaže Taris, koji je zajedno sa naučnikom Janom de Jongom sa Tehnološkog univerziteta u Ajndhovenu, istraživao ovu pojavu.
Taris naglašava da se izraz „radna zavisnost“ ne odnosi na ljude koji rade duge sate jer vole svoj posao. Ti ljudi se smatraju angažovanim radnicima, kaže on i dodaje:
„To je u redu. Tu nema problema. Ljudi koji se privremeno forsiraju kako bi unapredili svoju karijeru ili dodatno zaradili da bi isplatili rate za automobil ili stan takođe ne spadaju u ovu kategoriju. Radna zavisnost je druga kategorija“.
Radna zavisnost podrazumeva unutrašnji pokretač za rad, stalne misli o poslu, negativna osećanja kada se ne radi i rad preko onoga što se razumno očekuje. Ovako to vide savremeni analitičari rada, pa i Melisa Klark psiholog iz Atine sa Univerziteta Džordžija.
Neke ličnosti su posebno sklone da upadnu u radoholičarsku zamku. Perfekcionisti, ekstroverti, ambiciozne, agresivne i nestrpljive osobe podložne su radnoj zavisnosti, pokazali su Klark i koautori. Očekivali su da će ljudi sa niskim samopoštovanjem biti rizična grupa, ali ta veza nije pronađena.
Radoholičar iz svih sfera života
„Radoholičare ćete pronaći u svakoj profesiji“ kaže Klark, koja se u svojoj knjizi osvrnula na iskustva sa opsednutim radnicima, uključujući učitelja u vrtiću, telefonskog tehničara i bivšeg vlasnika farme životinja. Neki od radoholičara su odrasli u siromaštvu i osećali su pritisak da se nikada ne vrate u život u nemaštini, dok su drugi potekli iz bogatstva.
Radna zavisnost prevazilazi demografske grupe, kako su detaljno opisali Taris i de Jonge u svom pregledu iz 2024. Iako se u literaturi može pronaći da su sklonosti ka radnoj zavisnosti možda nešto češće kod žena, starijih radnika i onih sa višim nivoom obrazovanja, te veze su slabe.
Ipak, postoje određena radna mesta i okruženja koja podstiču zavisnost od posla, pišu Taris i de Jonge. To su kompanije koje podstiču konkurenciju i duge radne sate. Oni takođe ukazuju na istraživanje iz 2016, sprovedeno na preko 16.400 radnika iz Norveške, koje je pokazalo da su menadžeri i samozaposleni radnici u većem riziku od onih koji rade pod nečijom kontrolom.
Radna zavisnost bi mogla biti u porastu zahvaljujući Zoom-u i drugim tehnološkim pomagalima koji ljudima olakšavaju da rade bilo gde, bilo kada, kaže Taris piše:
„Zabrinut sam zbog toga. Uslovi za razvoj radne zavisnosti nikada nisu bili bolji nego danas.“
Klark doprinosi ovoj proceni i kaže da je rad od kuće verovatno stvorio novu grupu radnika koji su uvek „uključeni“. Oni su izgubili svaki osećaj granice između poslovnog i privatnog života. To je zabrinjavajuće, kaže ona. „Čak i prosečan radnik sada bi mogao početi da postaje više nalik radnom zavisniku.“
Posledice radne zavisnosti
Svaki radnik koji upadne u grupu radoholičara može primetiti kratkoročne dobitke – više prodaje, više prekovremenih sati, više dokumenata. Ali, ti mali trijumfi mogu biti prolazni. Taris, Klark i drugi stručnjaci primećuju veliku ironiju radne zavisnosti:
uprkos svim naporima, ti ljudi koji neprestano daju sve od sebe, ne moraju nužno biti bolji u svom poslu.
U svojoj metaanalizi, Klark i koautori nisu pronašli nikakvu korelaciju između radne zavisnosti i radne uspešnosti, što znači da radoholičari ne ostvaruju izvanredne rezultate niti se izdvajaju iz mase.
„Radoholičari mnogo rade, ali to ne znači nužno da rade kvalitetan posao,“ kaže Taris i nastavlja:
„Znamo da ako ljudi previše rade, malo vremena provode u odmoru i oporavku što vodi u iscrpljenost i umor. Tako je i veća verovatnoća da će praviti greške štetne za njih same, firmu, klijente“.
Jedna od studija iz 2006, sprovedena na zaposlenima u Americi i Kanadi, pokazala je korelaciju između radne zavisnosti i nezadovoljstva životom. Što je osoba bila veći radoholičar, to je manje uživala u životu. Studija iz 2004. koja se bavila zaposlenima u Belgiji, otkrila je da su radoholičari prijavili više zdravstvenih problema nego bilo koja druga grupa. Radni entuzijasti, s druge strane, gotovo da nisu prijavili nikakve zdravstvene probleme, što je podsetnik na veliku razliku između zavisnosti i uživanja.
Klark je primetila da prekomerna posvećenost poslu može ići pod ruku sa nezdravim načinom života, uključujući prekomerno konzumiranje alkohola i nedostatak vežbanja ili sna. Intervjuisala je penzionisanu socijalnu radnicu koja je rekla da je opsesija poslom bukvalno držala budnom noću. „Osećala sam kao da mi je glava radila celu noć,“ rekla je.
Bivša vlasnica farme životinja ispričala je Klark da sebi nije dozvoljavala da jede ili ide u toalet dok ne završi radne ciljeve, čak i ako to znači glad i nelagodnost. „Jednostavno sam morala da završim te stvari ili bih se osećala kao da ništa ne vredim.“
Jedan od sagovornika je doživeo prekretnicu tokom velikog zemljotresa u Krajstčerču 2011. Kada je počeo zemljotres, nisu želeli da prekinu rad i napuste sto. Konačno su bili primorani da napuste zgradu koja se tresla. ‘Bože moj, toliko sam bio obuzet poslom da sam bio spreman skoro da umrem“, izjavio je.
Ima li magičnog rešenja?
Još uvek nema jedinstvenog, magičnog rešenja. Nema leka za radoholičare, kažu psihoozi. Odmor je uvek preporuka što zavisnici od rada ne prihvataju.
Ipak, možda postoje načini da se ublaže najgore posledice. Radni zavisnici koji praktikuju mentalne tehnike osvešćivanja svojih emocija u bilo kom trenutku, ređe pate od negativnih raspoloženja.
Taris i de Jonge ukazuju na neke zdravorazumske korake koje firme mogu preduzeti kako bi pomogle zaposlenima da pronađu ravnotežu.
- Preporučuje se praćenje radnih sati i obraćanje pažnje na svakoga ko radi predugo.
- Zatim, ograničavanje pristupa poslovnim materijalima nakon radnog vremena.
- Podsticanje višeg menadžmenta da podržava zdrave pristupe radu.
Studija iz 2023. na gotovo 9.300 zaposlenih u malim i srednjim preduzećima širom Evrope otkrila je da „meke kontrole“ ili menadžerske prakse koje podstiču autonomiju i osnaživanje, mogu smanjiti učestalost radne zavisnosti i izgaranja na poslu. Ali, ako radni zavisnici zaista žele da nastave da rade preko svake granice, Taris kaže da malo ko može da učini nešto da ih zaustavi.
