Branko Milanović, jedan od najvećih svetskih autoriteta za globalnu nejednakost, profesor na CUNY, u svom govoru na Kopaonik biznis forumu rekao je da u “Evropi nema nijedne zemlje čiji relativni ekonomski uticaj u svetu raste”.
On je to rekao u delu govora posvećenom konvergenciju Srbije i istočnoevropskih zemalja prema Evropskoj uniji kojoj svi teže, prenosi Danas.
„To je lepo za razmišljanje, ali je greška, jer je činjenica da i ako bi postojala, to je konvergencija ka delu sveta čija relativna pozicija i značaj opadaju. U Evropi nema nijedne zemlje čiji relativni ekonomski uticaj u svetu raste“, poručio je Milanović.
150 godina je isto
On je ukazao i na zanimljivost da ekonomska razvijenost zemalja bivše Jugoslavije ostaje na istom odstojanju.
„Ako je Srbija jedan, Hrvatska je 1,5 i Slovenija dva – takav je odnos dohotka između ovih zemalja već 150 godina. Samo u nekim vanrednim periodima se menja i obično se vrati na ono što je bio. Nijedna bivša jugoslovenska republika ne može se smatrati uspešnim primerom tranzicije. Nisu ni blizu onome što su uradile Poljska, Estonija ili Albanija“, smatra Milanović.
Što se tiče globalne elite, on ističe da u top jedna odsto i dalje dominiraju zapadnjaci, dok je procenat Kineza i Indusa je jako mali. U top jedan odsto je 40 odsto Amerikanaca, Hong Kong i Singapur daju po 10 odsto, Švajcarska devet odsto, Luksemburg čak 14 odsto. Kina se tek pojavljuje sa pet odsto učešća, slično kao Japan i nešto veće od Velike Britanije.
Tri šoka
Prema njegovim rečima, buduća kretanja je teško, skoro nemoguće predvideti, s obzirom kakvi šokovi se dešavaju.
„Kovid neće imati dugoročnog ekonomskog uticaja, ali su se dešavale neke čudne stavri. Nikada američka nejednakost nije toliko pala kao 2020. godine kada je skoro 15 odsto BDP-a transferima dato siromašnijoj polovini stanovništva. Američki Gini koeficijent je tada pao za 1,5 poen što se nije desilo za 50 ili 70 prethodnih godina.
Drugi šok koji i dalje traje je odnos između Kine i Amerike. Računica je da ako se ide na „lose-lose“ varijantu, biće veće usporavanje privrednog rasta u Kini nego u Americi.
Treći šok je rat Ukrajine i Rusije gde se svakodnevno nešto dešava i nemoguće je predvideti išta. Slično je i sa ratom u Gazi.
Kina više nije motor
Ono što je izvesno je da Kina više nije motor smanjivanja ni globalnog siromaštva ni globalne nejednakosti, jer je sada suviše visoko u raspodeli dohotka. Nastavak ubrzanog rasta Kine sada samo povećava distancu u odnosu na nerazvijene afričke zemlje. Sada taj motor postaju ili Indija ili Afrika.
Pitanje je koliko je verovatno da Afrika učini u 21. veku ono što je Azija učinila u 20. veku. Ako pogledamo, od nezavisnosti afričkih zemalja do dana rezultati su razočaravajući. Afrika ne samo da ne konvergira, već divergira, tako da će globalna nejednakost da raste. A Afrika je trenutno jedini kontinent na svetu koji ima rast stanovništva, što znači da ima treba još veći privredni rast“, istakao je Milanović.
On ocenjuje i da je Amerika sada postala najveća enigma.
„Trampova unutrašnja politika ima dva cilja – da nastavi liberalizaciju, privatizaciju i nastavi povećanje dohotka onih na vrhu. S druge strane, on misli da će kroz merkantilizam i povećanje carina da poveća dohotke i onih u centru, koji su izgubili u vreme neoliberalizma“, smatra on, dok ističe da su za Kinu neophodne dve stvari, razvoj privatnog sektora, ali pod konotrolom države i borba protiv korupcije i nejednakosti, kaže Milanović, prenosi Danas.
