Dana 16. oktobra 2023. godine, mladić i devojka ušetali su u zadnji deo čitaonice na drugom spratu Univerzitetske biblioteke u Varšavi. Na njihovim članskim karticama bila su imena Silvena Hildegard i Marko Oravec. Na stolu ispred njih bilo je osam knjiga sa požuletinim stranicama koje su naručili iz zbirke 19. veka: Retka izdanja klasičnih dela poezije, drame i fikcije dvojice ruskih velikana, Aleksandra Puškina i Nikolaja Gogolja. Knjige su pažljivo proučavali, fotografisali i merili.
Kada se par nije vratio sa cigaret-pauze, otkriveno je da je pet od osam knjiga sa njihovog stola nestalo.
U danima koji su usledili, detaljnija istraga biblioteka otkrila je da je u nedeljama ili čak mesecima ukradeno još 74 knjige ruskih klasika.
Lopovi su uspeli da izbegnu otkrivanje tako što su zamenili knjige falsifikatima. Znali su da ih neće uhvatiti. Većina knjiga u varšavskoj biblioteci opremljena je magnetnom trakom koja se aktivira na izlazu. Starije knjige nemaju takozvanu „zujalicu“ zato što su stručnjaci upozrili da lepak na magnetnoj traci može da oštetiti papir.
Krađe su „isplivavale“ jedna za drugom
Krađa u Varšavi nije bila izolovan incident, već samo jedna stanica na putu kriminalaca-bibliofila, koji su od severoistoka do jugozapada Evrope između proleća 2022. godine i zimske 2023. ukrali knjige. Čak 170 retkih knjiha iz biblioteka u baltičkim državama, Francuskoj, Nemačkoj… Ukupna vrednost knjiga procenjena je na oko 3,3 miliona dolara.
Za krađu ove vrste prvi put se čulo 2022. godine: tada su letonski pravosudni organi ušli u trag jednog od osumnjičenih uz pomoć DNK analize tragova koje je on ostavio – ispostavilo se da je reč o gruzijskom državljaninu Beki Cirekidze.
Kod njega su pronađeni i instrumenti za restauraciju knjiga, kao i propusnice za bečku, kijevsku, minhensku, parišku i biblioteku u Vilnjusu. Prema raspoloživim informacijama on je već bio na optuženičkoj klupi za slična (ne)dela, preneo je Guardian u dugačkoj priči o „operaciji Puškin“.
Godinu dana kasnije u Poljskoj su zadržana još dvojica osumnjičenih, a već 2024. godine oformljena je i međunarodna, panevropska istražna grupa sačinjena od letonskih, poljskih, francuskih, švajcarskih i gruzinskih istražitelja, koji je trebalo da razotkriju sve detalje zločina.
Ko, kako i zašto?
Problem je što su istražitelji postavili više pitanja nego što su dobili odgovora – a glavno je, ko je sve ovo naručio?
Zajednički činilac u svim krađama je delo Aleksandra Puškina, pesnika i dramatičara 19. veka. I činjenica da su knjige bez ikakvih problema iznete iz biblioteka. Plus, kopije koje su ostavljali su bile amaterske.
Da li su ovo bile akcije profesionalaca ili ljudi koji su ukrali kulturno blago jer je bilo toliko lako to izvesti?
Nakon Estonije i Letonije, lopovi su se preseliliu Finsku i Litvaniju u proleće 2023. Potom je na red stigla Francuska, čiji su eksperti zaključili da iza svega stoji bogati kolekcionar.
Sa kolekcionarskog stanovišta, ono što knjige čini privlačnim nije ideologija već činjenice da su objavljene pre Puškinove smrti (u dvoboju).
Pljačkaški pohod završen je u novembru 2023. u Varšavi i potom Minhenu. Tada je uhapšen gruzijski državljanin Mikeil Zamtaradze. Narednog proleća, „dolijalo“ je još petoro Gruzijaca.
Porodične veze
Tokom ispitivanja osumnjičenih, istražitelji su postigli proboj. U pritvoru je jedna od osumljičenih, Ana Gogoladze, je priznala da je bila deo dvojica koji je krao knjige. Partner joj je bio bivši muž koji ju je pozvao i ponudio unosnu „tezgu“.
Bivši muž je sin Beke Cirekidze koji je već osuđen za krađu knjiga u Letoniji i Estoniji. Interesantno je da su Ana i njen bivši suprug (koji je posle hapšenja postao bivši-bivši) priznali krađu samo pet knjiga – koje su, navodno, bile falsifikati. Šta se desilo sa ostale 47 koje su nestale?
Umesto koordinisanog napora jedne bande, svedočenje Gogoladze je predložilo alternativnu mogućnost: takmičenje bandi koje su prave knjige menjale falsifikatima. Ili pokušaj prikrivanja ranije krađe originala?
Tek u aprilu 2025. slika je postala jasnija. U Litvaniji je uhapšen Mikeil Zamtaradze i optužen za krađu 17 knjiga, u vrednosti od više od 600.000 evra.
Knjige je opušteno iznosio iz biblioteka u torbi, ispod gipsa na ruci, zamenivši ih falsifikatima odštampanim u hotelskoj sobi, na jeftinom štampaču.
Iako je tvrdio da je radio sam, sud mu nije poverovao. Evropski zvaničnici bili su uvereni da su Zamtaradze i Beka Cirekidze bili su mozak grupe, dok su njihovi rođaci i prijatelji operisali po bibliotekama.
Misteriozni Maksim
Ostalo je samo pitanje – po čijem nalogu. Zamtaradze je bio iznenađujuće predusretljiv. Dok je bio u Vilnjusu pozvao ga je izvesni „Maksim“, ruski kolekcionar i prodavac retkih knjiga kojima, zainteresovan za retke „Puškine“ koje mu je, kasnije, Zamtaradze isporučio ua 30.000 dolara.
Na sudu je Zamtaradze dao puno ime kupca kao „Maksim Citrin“, mada niko sa tim imenom trguje knjihama. Postoji, međutim, ruski trgovac knjiga po imenu Maksim Cipris, koji je izvršni direktor Moskovske onlajn knjižare „Stara knjiga“.
Da li je Cipris misteriozni nalogodavac, nije poznato. Neki sugerišu da je premali igrač u orkestriranju tako velikog zločina. Moguće je i da je bilo više različitih kupaca.
Zamtaradze je proučavao rusku aukcijsku kuću specijalizovanu za knjige, Litfund. Njen direktor je Sergej Burmistrov, bibliofil sa impresivnim kontaktima na visokim položajima. Da li je on glavni? Ili je radio za nekoga? Ne zna se.
U članku za rusko izdanje „Forbsa“ 2024, Burmistrov je odbacio navode da su krađe Puškinovih dela uzvršene po nalogu nekog iz Rusije, ili da su deo „posebne operacije za izvlačenje ruskih knjiga iz Evrope“.
Ipak, nije propustio priliku da ukaže da se evropske biblioteke nisu pretrgle da zaštite vredne knjige, što je rezultat nedostatka interesovanja za rusku kulturu, „zahvaljujući“ geopolitičkim tenzijama.
To što su obični lopovi mogli da ukradu prva izdanja Puškina iz evropskih biblioteka, samo je pokazatelj evropske slabosti, poručio je.
