Da li biste pristali da vas operiše hirurg star 72 godine? Da li biste mirno ušli u autobus kojim upravlja čovek pred 73. rođendanom? Ili očekivali od građevinskog radnika tih godina da provede radni dan na skeli? Pitanja jesu neprijatna. Ali upravo oko takvih pitanja sve više će se lomiti evropska debata o penzijama. Nemačka, najveća evropska ekonomija, ušla je u ozbiljnu reformu penzionog sistema. Jedna od najosetljivijih tema jeste produženje radnog veka.
Ideja da se u budućnosti radi čak do 73. godine zaista postoji. Nju su ranije zagovarali ekonomski savetnici nemačke vlade. Nemačka danas nema zakon kojim se granica za penziju podiže na 73 godine.
Ali smer u kojem se sistem kreće više nije naročito teško prepoznati.
Vladina Komisija za penzije 2026. preporučila je da se starosna granica ubuduće poveže sa očekivanim životnim vekom.
Nemačko Ministarstvo rada navodi da bi, prema sadašnjim demografskim pretpostavkama, to značilo postepeno pomeranje granice sa 67 na oko 67 godina i šest meseci između 2031. i 2041. godine.
A to bi mogao da bude tek početak.
Nemci žive duže. Neko te penzije mora da plati
Problem Nemačke može da se objasni jednom jednostavnom računicom. Sve je više penzionera. Sve je manje ljudi koji rade i uplaćuju doprinose.
Nemački penzioni sistem se u velikoj meri zasniva na principu međugeneracijske solidarnosti. Današnji zaposleni svojim doprinosima finansiraju današnje penzionere. Zato sistem funkcioniše relativno lako kada postoji mnogo radnika na jednog penzionera.
Kada se taj odnos promeni, račun postaje mnogo teži. A upravo to se sada događa.
Prema podacima koje prenosi Rojters u analizi nemačke penzione reforme, oko 13,3 miliona ekonomski aktivnih pripadnika nemačke baby-boom generacije preći će do 2040. godine sadašnju zakonsku starosnu granicu od 67 godina. To odgovara približno 30 odsto prošlogodišnje ekonomski aktivne populacije.
Drugim rečima, milioni ljudi koji danas pune penzioni fond uskoro će početi da uzimaju novac iz njega.
To je demografska matematika od koje politika teško može da pobegne.
Cena starenja meri se procentima BDP-a
Problem nije samo nemački. Ali je u Nemačkoj posebno bolan jer zemlja ima veoma razvijen javni penzioni sistem i stanovništvo koje ubrzano stari.
OECD u ekonomskom pregledu Nemačke procenjuje da bi, bez dodatnih promena politike, starenje stanovništva moglo da poveća godišnju javnu potrošnju za penzije za oko dva procentna poena BDP-a do 2045. godine.
Postoji nekoliko načina da se ta rupa zatvori.
Mogu da se povećaju doprinosi. Mogu da se povećaju budžetske subvencije. Mogu da se smanje buduće penzije. Ili ljudi mogu duže da rade.
Nijedna opcija nije politički prijatna. Posebno zato što su porezi i doprinosi na rad u Nemačkoj već veoma visoki. OECD upozorava da dodatno podizanje socijalnih doprinosa nije jednostavno rešenje upravo zbog postojećeg opterećenja rada.
Zato se pogled sve više okreće četvrtoj opciji. Kasnijem odlasku u penziju.
Prvo 67. A onda?
Nemačka već pomera granicu za penzionisanje.
Prema nemačkom penzionom osiguranju Deutsche Rentenversicherung, zakonska granica postepeno raste i do 2031. godine treba da dostigne 67 godina. Stopa doprinosa za obavezno penzijsko osiguranje u 2026. ostala je 18,6 odsto, a trošak dele zaposleni i poslodavci.
Međutim, Komisija za penzije sada predlaže novu logiku. Kada se dostigne 67 godina, granica ne bi nužno zauvek ostala na tom nivou. Mogla bi da prati produžavanje životnog veka.
Prema sadašnjim projekcijama, prvi korak ne izgleda dramatično. Do 2041. granica bi bila oko 67 i po godina. Ali princip je mnogo važniji od tih šest meseci.
Ako ljudi u budućnosti budu živeli duže, duže bi i radili. Rojters navodi da bi prema dugoročnim projekcijama takav model mogao da dovede do starosne granice od oko 70 godina tokom 2090-ih.
A u nemačkoj ekonomskoj debati već se išlo i dalje, sve do 73 godine.
Zašto se onda pominje 73 godine?
Tu dolazimo do važne razlike između političkog predloga i zakona. Brojka od 73 godine nije izmišljena. U nemačkoj javnosti zaista su postojali predlozi ekonomista i savetnika da se, zbog produžavanja životnog veka, starosna granica dugoročno pomera znatno iznad 67.
Ali 73 godine trenutno nisu zakonska granica niti je nemačka vlada donela odluku da zaposleni moraju da rade do tog uzrasta.
Aktuelni zvanični predlog Komisije je umereniji. Ipak, politička rasprava nije završena. Naprotiv.
Rojters je objavio da kancelar Friedrich Merz ostaje posvećen reformama koje uključuju i podizanje starosne granice za penzionisanje, dok njegov koalicioni partner SPD traži blaži pristup.
To znači da pitanje više nije samo da li će se sistem menjati. Pitanje je koliko će daleko promena otići.
Nema više ni lake penzije posle 45 godina staža?
Još jedna preporuka Komisije mogla bi da zaboli veliki broj zaposlenih. Nemačka sada omogućava posebno dugo osiguranim radnicima da, nakon 45 godina osiguranja i uz ispunjene starosne uslove, odu u penziju bez umanjenja.
Komisija predlaže ukidanje te pogodnosti.
Predloženo je i da se najranija mogućnost odlaska u penziju za dugogodišnje osiguranike pomeri sa 63 na 64 godine, a zatim dalje usklađuje sa rastom redovne starosne granice.
To menja filozofiju sistema. Nije više dovoljno samo pitanje: Koliko dugo ste radili? Sve važnije postaje: Koliko imate godina?
Ali nisu svi poslovi isti
Tu ekonomska računica udara u realan život. Čovek koji radi za računarom i sa 70 godina možda može da bude izuzetno produktivan.
Profesor može da predaje. Advokat može da savetuje klijente. Iskusan menadžer može da vodi kompaniju.
Ali šta je sa zidarom? Šta je sa medicinskom sestrom koja podiže pacijente? Vozačem kamiona koji provodi sate na autoputu? Radnikom u fabrici koji decenijama radi noćne smene? I, na kraju, šta je sa hirurgom sa početka teksta?
Problem univerzalnog povećanja starosne granice jeste upravo u tome što 67 godina nije isto za svako zanimanje i za svakog čoveka.
OECD zato ne govori samo o dužem radu. Organizacija naglašava i potrebu za zdravijim radnim mestima, celoživotnim učenjem i fleksibilnijim modelima penzionisanja.
Nemačka već ima veoma visoku zaposlenost starijih ljudi. U 2024. godini radilo je 66,7 odsto Nemaca između 60 i 64 godine, dok je prosek OECD-a bio 55,9 odsto.
Dakle, Nemci već rade duže nego ranije. Sada država razmatra kako da taj radni vek dodatno produži.
Danska je već pokazala kuda Evropa može da ide
Nemačka nije usamljena. Danska je već odlučila da svoju starosnu granicu povezuje sa očekivanim životnim vekom. Ona bi postepeno trebalo da dostigne 70 godina 2040. godine, što je čini jednom od najviših u razvijenom svetu.
Ali postoji zanimljiv detalj. Rojters navodi da je efektivna starost izlaska sa tržišta rada u Danskoj oko 64,5 godina. Razvijena privatna penzijska štednja mnogim Dancima omogućava da prestanu da rade pre nego što dostignu formalnu državnu granicu.
Tu se pojavljuje još jedna velika podela budućnosti. Bogati će možda moći da odu ranije.
Oni koji nemaju dovoljno privatne štednje moraće da čekaju državni prag. Produžavanje radnog veka zato nije samo demografsko pitanje. Ono vrlo brzo postaje i pitanje društvene nejednakosti.
Najveći račun možda stiže mladima
Paradoks nemačke reforme jeste što se duži radni vek predlaže i da bi se zaštitile mlađe generacije. Ako se ništa ne promeni, sve manji broj zaposlenih moraće da finansira sve veći broj penzionera.
A mladi Nemci već imaju svoje probleme. Rojters navodi visoke troškove stanovanja, slabiji rast zarada i izuzetno nisku stopu vlasništva nad nekretninama. Samo oko 47 odsto Nemaca poseduje nekretninu u kojoj živi, što je veoma malo u evropskim okvirima.
Zato je penzioni sukob zapravo mnogo veći od pitanja da li će neko raditi do 67, 68 ili jednog dana 73 godine.
Radi se o raspodeli ogromnog računa između generacija. Ko će ga platiti?
Današnji zaposleni kroz veće doprinose? Poreski obveznici? Budući penzioneri kroz niže penzije? Ili svi zajedno kroz duži radni vek?
Radiš duže jer živiš duže
Ekonomska logika reforme je jasna. Ako ljudi žive duže, a broj zaposlenih opada, nije održivo da se broj godina provedenih u penziji stalno povećava dok se radni vek ne menja.
Čak i OECD u izveštaju Pensions at a Glance 2025 zaključuje da će produžavanje radnog veka biti važno za buduće finansiranje nemačkih penzija.
Skoro polovina Nemaca jedva plaća kiriju: Kako je najjača evropska ekonomija postala zemlja podstanara
Ali ljudska logika je komplikovanija. Jer životni vek nije isto što i zdrav radni vek.
- Radiš do smrti: Bolan predlog reforme penzijskog sistema u Nemačkoj
- Kina ubrzava ka električnim automobilima: Benzinci gube bitku, novi rekord je 65,2 odsto
- Volkswagen sprema rez od 16 milijardi evra: Pod znakom pitanja četiri fabrike i desetine hiljada radnih mesta
- Token Hantera Bajdena izgubio gotovo svu vrednost za nekoliko minuta
- OpenAI agenti zaobišli ograničenja i koristili tuđe sajtove za komunikaciju
Niti čovek koji je četrdeset godina sedeo u kancelariji dolazi do 67. godine u istom fizičkom stanju kao neko ko je četrdeset godina nosio teret, radio noću ili stajao pored proizvodne trake. Zato nemačka penziona reforma otvara pitanje koje će pre ili kasnije morati da postavi gotovo svaka evropska država.
Ako živimo sve duže, koliko dugo ćemo morati da radimo?
