Rukopis „Jedan prilog za proučavanje srpskog nacionalnog karaktera“ Slobodana Jovanovića, izuzetan je i redak tekst dragocen svakome ko želi da upozna „srpski karakter“ i profil srpskog naroda od polovine 19. do polovine 20. veka. Pero ovog izuzetnog srpskog intelektualca dovoljno je oštro, potkovano činjenicama i znanjem da ima puno pravo da se svrsta na listu obavezne literature za upoznavanje jednog naroda i jedne epohe.
Slobodan Jovanović (1869-1958) je bio jedan od najcenjenijih srpskih intelektualaca, pravnika, istoričara, političara, profesora i pisaca. Njegova bogata profesorska biografija, razumevanje društvenih i političkih uslova i života srpskog naroda, izuzetno obrazovanje i, na kraju, dar da sve zapiše, dovoljni su pokretači da svako pročita bar neko od zapažanja ovog srpskog intelektualca.
Slobodan Jovanović je kriv
Slobodan Jovanović je 1946. proglašen krivim presudom Vrhovnog suda Federativne Narodne Republike Jugoslavije za krivična dela izdaje i ratnih zločina. Osuđen je na kaznu „lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od 20 godina, gubitak političkih i pojedinih građanskih prava u trajanju od 10 godina, konfiskaciju celokupne imovine i na gubitak državljanstva“. Tada je imao 77 godina i iza sebe retko bogato profesorsko, diplomatsko, književno i svako drugo iskustvo kao aktivni učesnik u javnom životu jednog naroda, srpskog.
Koliko je bio društveno aktivan, dokaz su i Jovanovićeva dela koja je ostavio iza sebe. Od „Sabranih dela“, udžbenika za studije prava, dela „Ustavobranitelji i njihova vlada“, velikog broja radova o istoriji evropskih država, Amerike, književnih i pozorišnih kritika, tekstova za ugledne svetske časopise, Jovanović je veoma aktivno i budnog oka pratio svetska dešavanja, ratove i strujanja. Bio je osnivač Srpskog kulturnog kluba i isticao je da je glavno polje njegovog delovanja nacionalna kultura.
Jovanović je završio život u Londonu gde je izbegao sa jugoslovenskom vladom. Nakon pada Simovićeve vlade, 1942. obrazovana je vlada prva vlada Slobodana Jovanovića u kojoj je bio predsednik ministarskog saveta.
Individualizam i zavist
U pomenutom delu „Jedan prilog za proučavanje srpskog nacionalnog karaktera“ koje je napisao u Londonu godinu dana pred smrt, Slobodan Jovanović je ostavio poslednju poruku svom narodu, neku vrstu testamenta. Živeo je u najdramatičnije doba evropske istorije, pa ipak, nije svojim rečima nikoga osuđivao niti je tražio odgovorne za sve tragedije – nacionalne i njegove lične.
Ovo delo je pronicljiv presek stanja jednog intelektualca kakav je bio Slobodan Jovanović sa namerom da sroči sve što je za života video i saznao o Srbima i njihovom društevnom životu, osobinama, karakteru i posledicama.
Tako Jovanović u poslednjem pasusu piše:
„Našeg individualistu koji ima ambicije, ali ima i snage, prati kao senka individualista koji ima ambicije, ali nema snage. Nezadovoljena ambicija rađa zavist – i znaci zavisti bili su česti i u politici, i u književnosti, i u nauci. Zavist je neizbežno izazivala lične sukobe, jalovo rasipanje snage i samo još više smetala složnom radu, za koji ni inače nije u nas bilo mnogo sklonosti. Ali zbog te ružne strane našeg individualizma, kao ni zbog njegovih preteranosti, ne treba gubiti iz vida da je on bio pun snage i poleta, i da njemu Srbija duguje mnogo za sva svoja postignuća do stvaranja Jugoslavije.“
Više zborili nego tvorili
Veliki deo ove knjige Jovanović je posvetio srpskim intelektualcima i političarima. Ovako je on to video:
“Od vremena na vreme, mahom u usmenim razgovorima čuju se kritike nacionalnog karaktera. One se ponajviše tiču naše intencionalije i njene nesposobnosti za složan rad.
Risto Radulović, Mostarac, koji je pisao na početku XX veka, objašnjavao je to preteranim individualizmom naših intelektualaca. Oni ne shvataju politiku kao javnu službu, već kao priliku za samoisticanje. Oni se klone praktičnog rada, na kome bi se odmah videlo da li su im pogledi tačni. Oni se gube u velikim planovima, o kojima samo pričaju. Po Raduloviću, ta njihova ambicija, neobuzdana u praznom govoru rasplinutom, bila je glavni uzrok naših narodnih nedaća.
Radulović je imao pred očima političare po našim krajevima pod Habzburzima. Zamerke koje je on njima činio mogle su se učiniti i srbijanskim političarima. I oni su mnogo mislili na sebe i svoj lični uspeh. Ni oni nisu marili sitan, ali postojan praktični rad na češki način. I oni su više zborili nego tvorili. Ova poslednja crta bila je besuman znak odvratnosti prema radu uopšte, ali u njoj se u isto vreme ogledala i ona pripovedačka mašta koja je svojstvena Dinarcima. Oni vole da pričaju, i to o sebi samima. U toku pričanja sve se više udaljuju od stvarnosti – i kao u lovačkim pričama sve prikazuju zanimljivijim i značajnijim nego što je u stvari. Njihov govor nije običan govor: to je ono pusto maštanje koje ubija volju za stvarni rad“ pisao je Jovanović.
Preterani individualizam intelektualaca
Preveliki individualizam naših intelektualaca otežavao im je zajednički rad. Bilo je profesora koji su znali i umeli da udese spregu studenata za stručna istraživanja, ali ni na pojedinim fakultetima ni u stručnim časopisima saradnja nije bila koordinovana, nego je svaki vukao na svoju stranu. Stanojevićeva Enciklopedija bila je skoro jedinstven primer da se veći broj profesora udruži zajedno za zajednički posao; ali tu je koordinacija, pored svih napora samoga Stanojevića, ostala labava. Uopšte govoreći, na Beogradskom univerzitetu, tom centru našeg intelektualnog života, bilo je više lične inicijative nego udruženog rada. Pojedinci su uzimali isuviše na sebe, trošili snagu neštedimice i takoreći sagorevali na poslu.
U političkom svetu videlo se nešto slično. Stranačka disciplina obuzdavala je individualizam donekle, ali u međustranačkoj borbi naša plahovitost i isključivost izbila je na videlo. Otuda i sklonost ka jednostranim i preteranim odlukama.
Bistra i živa pamet Srba
Srbi su, po pisanju Slobodana Jovanovića, mlad narod koji se zbog nedovoljnog iskustva života još nije naučio samosavlađivanju. Srbi imaju suviše živ temperament, suviše se brzo uzrujavaju pod uticajem spoljašnjih uticaja, ne vladaju dovoljno nad osećanjima. Tako Jovanović piše:
“…Otuda naša razdražljivost, naprasitost, suviše strasne želje, suviše jaka srdžba kad se te želje ne ispune. Mi nismo rđavi, ali zbog svoje neobuzdanosti kadri smo pod prvim utiskom učiniti stvari koje su gore nego što nam je pravi karakter. Mi imamo bistru iživu pamet, ali baš ona nas navodi na brze i jednostane zaključke i ne da nam da stvari mirno i sa svake strane promatramo.“
Šta se uči od Engleza?
Tako je Srpski karakter Jovanović u poredio sa engleskim koji mu je bio prilično blizak zbog života u Londonu. Šta treba Srbi da uče od Engleza?
„Za razliku od nas oni (Englezi) svoju javnu ličnost potpuno odvajaju od privatne. U vršenju javne službe bezlični su i neumitni gotovo do bezdušnosti. Ne znaju ni za sevap ni za hajtar. Duše valja, ne znaju ni za inat. Te tri turske reči, govorio je istoričar Ljubomir Kovačević, izvitoperile su ceo naš javni život.
Englezi važe kao narod koji poštuje predanja i teško menja ustanove. To je tačno, ali u manjoj meri za novu demokratsku, nego za staru aristokratsku Englesku. Ipak po svojoj sposobnosti da mire suprotna osećanja, Englezi manje žive u prošlosti i starim uspomenama nego, na primer, Irci ili mi Srbi. Oni brzo otpisuju ono što je bilo i prošlo, pa se opredeljuju prema novom činjenicnom stanju. Jedan naš čovek žalio se jednom Englezu kako je britanska vlada odavno zaboravila što je, po svom vlastitom priznanju, dugovala generalu Mihailoviću. Englez je odgovorio da je engleski narod još više dugovao Vinstonu Čerčilu, pa je ipak zato prvih narednih izbora odbacio Čerčila. Kad god im bitni interesi nisu u pitanju, Englezi se brzo priklanjaju svršenom činu i prilagođavaju promenjenim prilikama. Oni to čine ne samo u svojim spoljašnjim radnjama, nego i u svojim unutrašnjim osećanjima – ne samo, dakle, disciplinom volje, nego i disciplinom srca. Da li ćemo to nazvati razumnošću ili neosetljivošću, objektivnošću ili sebičnošću, to je sporedno. Glavno je da tu sposobnost samosavlađivanja koju Englezi imaju, mi Srbi nemamo. O toj razlici valja nam razmišljati ne da bismo se u svemu na Engleze ugledali, već da bismo sebe same bolje poznali.“
