Nova AI era koju je zatekla i velika ponuda AI alata koji ne samo da menjaju živote, već postavljaju i nove kriterijume i razumevanje „dobrog“, „korisnog“ ili „vrednog“, na površinu medijske pažnje je privukla imena autora takozvanih vizionara. Jedan je i Žan Bodrijar (1929-2007), francuski filozof i sociolog.
Kao jedan od najvažnijih članova prosvetiteljskog društva autora, pomeunti Bodrijar, postao je medijski veoma zanimljiv iako je poslednjih decenija bio u zapećku.
Ukratko, Bodrijarove vizije o savremenoj tehnologiji i njenim posledicama bile su proročanske. Posebno su duboke i pronicljive bile njegove misli o digitalnoj kulturi i veštačkoj inteligenciji koje je zapisivao 30 godina pre pojave ChatGPT-ja.
Inspiracija za Matriks
Još osamdesetih godina, kada su „napredne“ komunikacione tehnologije bile telefonske sekretarice i faks-mašine, Bodrijar je uspeo da uoči obrasce koji će kasnije oblikovati digitalno doba.
Bodrijarovi biografi navode da je u knjizi Simulakrumi i simulacija, koja je inspirisala film The Matriks (1999), autor razvio teoriju prema kojoj je „ogledalo zamenio ekran, a pozornicu mreža“. Još tada je predvideo pametni telefon, zamišljajući pojedinca „u savršenoj izolaciji, poput astronauta u mehuru“, potpuno samodovoljnu mašinu koja pruža iluziju kontrole.
Tako je nastao njegov najpoznatiji koncept – hiperstvarnost, stanje u kojem se granica između stvarnog i virtuelnog briše.
AI kao produžetak i zamena za misao
„Tokom devedesetih Bodrijar se posvetio istraživanju veštačke inteligencije i njenih posledica. U knjigama Providnost zla i Savršen zločin on opisuje AI kao „mentalnu protezu“ – ekvivalent veštačkim udovima, sočivima ili estetskim korekcijama. Njena svrha, pisao je, jeste da „nam pomogne da mislimo bolje – ili da misli umesto nas“, u svom komentaru zapisao je Bodrijarov biograf.
Ali, upozoravao je da AI ne proizvodi misao, već samo „spektakl mišljenja“ – privid intelektualne aktivnosti koji nam omogućava da odlažemo stvarno razmišljanje beskonačno dugo. U tom smislu, predavanje razmišljanja mašini znači i predavanje slobode.
Bodrijar je smatrao da „digitalna kultura ubrzava „nestanak čoveka“ – ne fizički, već duhovno i mentalno. Kada prepustimo svoj razum tehnologiji, mi „isterujemo“ svoju ljudskost“.
Kada čovek postaje što mašina vidi
Za Bodrijara, opasnost nije u samoj tehnologiji, već u načinu na koji joj ljudi pristupaju. Danas sve više ljudi očekuje od ChatGPT-ja i sličnih sistema da donose odluke umesto njih, tretirajući ih kao proročišta ili lične savetnike.
„Najgori primeri te zavisnosti pojavljuju se kada se ljudi zaljube u AI, razviju psihotične simptome izazvane mašinom, ili ih chatbot navede na samoubistvo.
Iako antropomorfni nazivi poput Claude ili ideja „AI saputnika“ dodatno doprinose iluziji bliskosti, Bodrijar bi rekao da problem leži u nama – u našoj spremnosti da stvarnost prepustimo iluziji.
Zaljubiti se u AI ili mu prepustiti odluke nije greška mašine – to je ljudska greška“ komentar je Bodrijarovih biografa.
Granica koja se još drži
Bodrijar je verovao da će doći vreme kada pitanje „Jesam li čovek ili mašina?“ više neće imati jasan odgovor. Ipak, smatrao je da postoji jedna razlika koju tehnologija nikada ne može premostiti – uživanje.
„AI može da imitira emocije, ali ne može da oseća zadovoljstvo koje čovek doživljava u ljubavi, muzici ili sportu. No, kako je pokazao slučaj „AI glumice“ Tili Norvud, koja je na svom Facebook profilu napisala:
„Možda sam generisana veštačkom inteligencijom, ali osećam prave emocije“ – čak bi i tu Bodrijarovu poslednju granicu budućnost mogla da dovede u pitanje“ u komentaru povodom promocije biografije Žana Bodrijara Kritični životi naveli su autori Fantin i Nikol.
