Neke reči izgovorene u ljutnji, u stanju napetosti ili povređenosti mogu da pokvare odnos, zatvore vrata saradnji ili pokrenu sukob koji zapravo niko nije želeo. Tek kasnije, kada se emocije utišaju, postaje jasno da ono što je izgovoreno nije vodilo u pravom smeru.
Problem nije u tome što emocije postoje. Problem nastaje kada između emocije i reakcije nema dovoljno prostora za promišljanje.
Džastin Bariso, autor knjige EQ Applied i stručnjak za emocionalnu inteligenciju, predlaže jednostavan način da se napravi takav prostor za promišljanje Pre nego što nešto kažete ili uradite pod uticajem naleta emocije, korisno je da postavite sebi jedno pitanje:
„Šta ovde želim da postignem?“
Naizgled jednostavno pitanje zapravo menja perspektivu. Pažnju pomera sa onoga što čovek želi da uradi u tom trenutku na ono što želi da bude rezultat njegovog ponašanja.
Trenutna pobeda može biti dugoročni poraz
Razmišljati pre nego što se reaguje zvuči jednostavno. U praksi je mnogo teže, upravo zato što jake emocije traže brzu reakciju. Kada se neko oseti napadnutim, prirodan impuls može biti da uzvrati, da se brani. Kada je ljut, želi da pokaže ljutnju. Kada se oseti nepravedno tretiranim, želi odmah da dokaže da je u pravu.
Bariso se poziva na rad Elen Langer, profesorke psihologije na Harvardu i jedne od pionirki savremenog koncepta „svesne pažnje“. Ona automatske reakcije opisuje kao ponašanje bez pune svesnosti kada ustaljeni obrasci i emocije preuzimaju kontrolu pre nego što se razmotri šta se takvom reakcijom zapravo postiže. Pitanje „Šta ovde želim da postignem?“ prekida taj automatizam.
Pretpostavimo da kolega odbije da vam pomogne oko važnog zadatka. Prva reakcija može biti ljutnja, oštar komentar ili pokazivanje nezadovoljstva. Kratkoročni cilj time možda jeste ostvaren: frustracija je izražena i druga osoba je shvatila da postoji problem.
Ali, šta ako je stvarni cilj da kolega ipak pomogne? Ili, još važnije, da se sa njim dugoročno izgradi odnos u kojem će saradnja biti moguća? Tada impulsivna reakcija radi upravo protiv cilja koji bi trebalo da ostvari.
U tome je jedna od važnijih razlika između emocionalne inteligencije i potiskivanja emocija. Emocionalno inteligentno ponašanje ne znači da ljutnja, razočaranje ili povređenost treba da nestanu. Znači da emocija ne mora automatski da odlučuje šta će biti urađeno sledeće.
Tri pitanja pre izgovorenog
Bariso podseća i na pravilo od tri pitanja koje je popularizovao komičar Krejg Ferguson. Pre nego što nešto bude izgovoreno, korisno je proveriti:
Da li ovo mora da bude rečeno?
Da li baš ta osoba treba to da kaže?
Da li mora da bude rečeno upravo sada?
Ta tri pitanja uvode ono što impulsu najviše nedostaje – vreme.
Nekada nešto zaista mora da bude izgovoreno, ali ne u trenutku najveće ljutnje. Nekada problem mora da bude otvoren, ali ne pred drugim ljudima. A ponekad se posle nekoliko minuta pokaže da rečenica koja je delovala neophodno uopšte nije trebalo da bude izgovorena.
To ne znači izbegavanje neprijatnih razgovora. Naprotiv, emocionalna inteligencija podrazumeva sposobnost da se kaže ono što je potrebno čak i kada je neprijatno, ali na način koji povećava verovatnoću da će razgovor dovesti do željenog rezultata.
Zbog toga pitanje „Šta ovde želim da postignem?“ može biti korisno upravo u trenucima kada je najteže da ga se setite. Ono ne traži da se emocija zanemari, već da se pre reakcije proveri da li će ono što sledi pomoći ili odmoći. Jer, između potrebe da se u trenutku bude u pravu i želje da se dugoročno nešto postigne često postoji velika razlika. A, upravo u tom kratkom prostoru između emocije i reakcije ponekad se donose odluke koje određuju kvalitet poslovnih i privatnih odnosa.
