Miloš Crnjanski (1893-1977), sprski književnik, novinar i diplomata, u izgnanstvu je proveo dve decenije, od 1945. do 1965. kada se sa 72 godine vratio u Beograd.
Svojevrsno svedočanstvo njegovog života daleko od svoje zemlje je Roman o Londonu u kojem je mnogo toga iz svog života pozajmio glavnom junaku Rjepninu. Jedan od takvih momenata je zaposlenje u obućarskoj radnji.
Crnjanski je u Londonu radio kao knjigovođa. Teskoba u kojoj se često nalazio i pokušaji da sa suprugom Vidom prođe kroz mesec ili šest detaljno su opisani u delu Mirjane Popović-Radović ,,Književna radionica izgnanstva Miloša Crnjanskog“. Knjiga koja se sastoji iz fragmenata tekstova, pisama, novinskih isečaka i raznih dokumenata u isto vreme je i ,,građa izgnanstva jednog posebno nadarenog pisca“, kako je u predgovoru knjige napisala Popović-Radović. Posebno nadareni pisac nije mogao da stvara bez opterećenja koje bi prirodno donela dobra finansijska situacija. Pored sopstvenog angažovanja, u tome mu je svesrdno pomagala i supruga Vida.
Šivaća mašina Vide Crnjanski omogućila rad pisca
Vida Crnjanski je pohađala i završila školu za šivenje u Londonu. Bila je to krojačka akademija koju je Vida upisala preko jednog engleskog dobrotvornog društva koje se brinulo o ruskim emigrantima. Ona je uspešno šila haljinice za lutke koje je prodavala poznatoj kući Harrods. Crnjanski je pred sam povratak u domovinu 1965. godine u jednom pismu, književniku Tanasiju Miladinoviću, napisao:
„Moja žena je svojom šivaćom mašinom omogućila moj rad ovde više nego ma ko drugi…“.
Ovaj deo njene sudbine Crnjanski je takođe pozajmio junakinji Romana o Londonu, pa se lutke pojavljuju više puta i u prvom i u drugom romanu. Iza Vide ostale su sveske i blokovi sa njenim kreacijama, ali i pisma u kojima se obraća Dobrotvornom udruženju slobodnih Jugoslovena u Londonu u kojem se nalazi molba da joj se povisi mesečna pomoć od 14 funti koliko je iznosila u tom trenutku. Ovo se dogodilo neposredno posle njene višemesečne bolesti.
Ulaganje u lutkarski svet Harrods-a
Koliko je Vida doprinosila svojim kreacijama vidi se i u pojedinima pismima Miloša Crnjanskog u kojima on spominje londonski biznis svoje supruge. Obraća se jednom od funkcionera pomenutog udruženja Jugoslovena, izvesnom g. Ivanoviću. Crnjanski navodi gospodinu iz vrha udruženja kako je ,,sad momenat kada bi trebalo uložiti 260 funti u lutke za nadolazeću Božićnu prodaju“. Ovakve molbe nastajale su uglavnom nakon teških zdravstvenih trenutaka Vide i Miloša. Ona je dva meseca ležala u postelji zbog ,“misteriozne bolesti, bez sna, zgrčena od bolova“, dok je on izgubio posao nakon što je povredio ahilovu tetivu. Tako su lutke i razne nedaće obeležile život u izgnanstvu Vide i Miloša Crnjanskog kao i emigrantskog para Rjepninih u Romanu o Londonu.
Neisplaćeni honorari
Sa druge strane bilo je i potraživanja koje drugi nisu ispunjavali prema književniku. Priroda samog izgnanstva i odnos prema izgnanicima dozvoljavali su pojedincima da ne ispunjavaju svoje obaveze prema Crnjanskom. U još jednom pismu on napominje da je izgubio nedeljni prihod od 25 funti od časopisa iz Buenos Ajresa El Economista u kojem je urednik bio Milan Stojadinović. Na ime honorara časopis je Crnjanskom dugovao 2157 funti. Srpski književnik je u pismu naveo da njegov italijanski prijatelj Gorijeri ,“juri“ Stojadinovića kako bi mu isplatio ono što mu duguje. U istom pismu je naveo i jednokratnu pomoć od 25 funti koju mu je isplatio Institute of Journalists, kao i da mu Foreign Press Association traži zaposlenje.
Nenapisane knjige Miloša Crnjanskog
Autorka Književne radionice izgnanstva Miloša Crnjanskog u jednom poglavlju navodi i nenapisane knjige Crnjanskog. Sve one koje bi možda bile napisane da Crnjanski nisu dospevali u finansijske probleme tokom 20 godina života u Londonu i da je književnik mogao neometano da se bavi svojim pozivom. Fantastično zvuči da je književni svet ostao uskraćen za još četiri knjige Seoba.
„U svojim romanima (Seobe) hteo sam da ispričam strahovitu zbrku ljudskog, i porodičnog života u jednoj zajednici, u našem narodu. Čovekovu samoću u okviru jedne velike zajednice kao što je čitav jedan narod… Od šest knjiga tih romana napisao sam samo dve“.
Na spisku od desetak neobjavljenih knjiga nalaze se i Drama o Gunduliću, Sin Don Kihotov, Prokleti knjaz, The Shoemakers of London i drugi. Ipak, govorio je Crnjanski novinarima posle svega:
„U tom periodu bavio sam se književnošću koliko sam mogao. Bio sam 20 godina đak Literarnog instituta Londona (City Literary Institute) i napisao sam drugu knjigu Seoba, dramu Konak, dramu o Tesli, esej o Mikelanđelu i Lament nad Beogradom, pored četiri knjige memoara i dve knjige Kod Hiperborejaca“.
