U okvieu organizacije Project Syndicate, dvojica dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju – Sajmon Džonson sa Instituta tehnologije u Masačusetsu (MIT) i Filip Agion seli su za sto kako bi secirali hroničnu boljku evropskog kontinenta: nedostatak probojne inovativnosti u eri kada Sjedinjene Države i Kina agresivno dele sfere uticaja nad veštačkom inteligencijom.
Povod za ovaj izuzetno važan razgovor bio je izveštaj Marija Dragija o evropskoj konkurentnosti iz 2024. godine, koji je poslužio kao katalizator za preispitivanje ekonomskih temelja Evropske unije.
Ono što je proisteklo iz ovog dijaloga nije tehnička analiza, „već analiza anatomije sistema koji je, u želji za mirom i stabilnošću, nesvesno prognao sopstvenu dinamičnost“ kako su istakli PJ autori.
Zamka srednje tehnologije i briselski okovi
Evropski problem nije akutna kriza, već pretnja dugotrajne stagnacije. Između 1945. i kasnih osamdesetih godina prošlog veka, Evropa je uspešno hvatala korak aa SAD, obnavljajući kapital i usvajajući tekovine Druge industrijske revolucije. Međutim, kada je trebalo napraviti istorijski iskorak ka granici visoke tehnologije i IT revolucije, evropski motor je utihnuo. Kontinent je ostao zarobljen u takozvanoj „srednjoj tehnologiji“ i sitnim inovacijama.
Paradoks je po rečima peofesora očigledan: Evropa poseduje vrhunsku bazu. Na nju otpada čak 25% naučnih citata koji leže u korenima probojnih patenata širom sveta. Pa ipak, taj naučni kapital ne uspeva da se transformiše u komercijalni uspeh. Razlog leži u institucijama koje su dizajnirane za mir, a ne za tržišnu borbu.
„Evropske institucije su stvorene da nam pomognu da živimo mirno, a ne da nas učine inovatorima. Imamo previše pravila. Od osamdesetih godina, ekonomsko upravljanje u Evropi nametnulo je stroga ograničenja državama članicama… Evropa je ograničila industrijsku politiku u ime politike konkurencije, dok su SAD i Kina pronašle način da te dve stvari pomire“ rekao je Filip Agion
Evropska komisija je, prema ovom uvidu, „postala entitet koji reguliše umesto da stvara. Rigidno pravilo da budžetski deficit ne sme preći 3% BDP-a primenjuje se slepo, bez obzira na to da li se javni novac troši na puku potrošnju ili na investicije koje pokreću dugoročni rast. Evropa je postala, slikovito rečeno, regulatorni džin i budžetski patuljak“.
Kultura straha od neuspeha
Osim birokratskih prepreka u Briselu, Evropa se po rečima sagovornika suočava i sa dubokim kulturološkim problemom: rigidnim odnosom prema preduzetničkom neuspehu. Dok u Silicijumskoj dolini neuspeh predstavlja neku vrstu ordena i dokaz da je investitor pokušao da pomeri granice, u evropskom društvenom kodu neuspeh nosi stigmu sramote.
Bez prihvatanja rizika i neuspeha, probojne inovacije su matematički nemoguće. Evropski kapital radije bira sigurne i opipljive sektore poput nekretnina ili mode, umesto da rizikuje sa startapima. Kada se tome doda nedostatak razvijenog ekosistema venčanog kapitala, penzionih fondova i osiguravajućih kuća spremnih na rizik, evropski inovatori su osuđeni na prerano turenje u tuđe ruke ili stagnaciju.
Veštačka inteligencija: Sukob optimizma i pesimizma
Jedna od najzanimljivijih tačaka neslaganja među savremenim ekonomistima jeste uticaj veštačke inteligencije na produktivnost. Dok su pojedini profesori sa MIT-a, poput Darona Adžemoglua, izrazito pesimistični i predviđaju skroman rast produktivnosti od svega 0,07% godišnje, Agion iznosi znatno optimističnije prognoze.
Razlika u viđenju budućnosti ne leži u teorijskom konceptu, već u proceni empirijskih podataka i jednoj ključnoj, revolucionarnoj osobini AI-ja:
„Verujem da AI ima značajan potencijal za rast jer automatizuje zadatke koji se odnose ne samo na proizvodnju robe i usluga, već i na proizvodnju ideja. AI olakšava kombinovanje starih ideja i generisanje novih… Ako AI olakša inovacije, to bi moglo trajno da poveća stopu kojom se stvaraju nove ideje. Ovaj kanal bi sam po sebi mogao da doda najmanje 0,2 procentna poena godišnjem rastu“ rekao je Filip Agion
Međutim, opasnost leži u tome što bi postojeći monopolisti – tehnološki giganti poput Google-a, Microsoft-a i Amazon-a – mogli da iskoriste svoju tržišnu moć da zabetoniraju pozicije i uguše proces kreativne destrukcije, sprečavajući nove „jednoroge“ da uopšte stupe na scenu.
Lekcije sa Istoka i Severa
Za razliku od Evrope, Kina je uspela da izbegne zamku srednjeg dohotka tako što je pomirila državne subvencije sa oštrom regionalnom i tržišnom konkurencijom. Kineska industrijska politika dala je rezultate jer država nije finansirala jednog miljenika, već je podsticala više firmi u istoj oblasti da se takmiče za resurse.
Sa druge strane, ako Evropa želi da preživi predstojeće tektonske poremećaje na tržištu rada koje donosi AI, njeno rešenje nije prepisivanje američkog divljeg kapitalizma, već danski model fleksibilnosti i sigurnosti (flexicurity).
| Stubovi danskog modela | Funkcija u praksi |
| Fleksibilnost zapošljavanja | Kompanije mogu lako da angažuju, ali i da otpuštaju radnike u skladu sa tržišnim kretanjima. |
| Visoka finansijska sigurnost | Radnik koji izgubi posao prima do 90% prethodne plate tokom dve godine. |
| Aktivna podrška države | Intenzivni programi prekvalifikacije i direktna pomoć u pronalaženju novog posla. |
Istraživanja pokazuju da u ovakvom sistemu gubitak posla nema negativne posledice po zdravlje pojedinca, što je ključni mehanizam za suzbijanje populizma koji buja u društvima gde su radnici prepušteni sami sebi nakon tehnoloških šokova.
Škola bez ekrana za preživljavanje
Na samom kraju, dijalog dvojice nobelovaca donosi alarmantno upozorenje za budućnost: u eri opšte automatizacije, obrazovni sistem mora da ostane analogan.
Da bi čovečanstvo moglo da upravlja veštačkom inteligencijom, a ne da postane njen sluga, prve faze obrazovanja moraju biti očišćene od algoritama. Učenici moraju da nauče da čitaju s razumevanjem, pišu, računaju „“peške“ i drže pažnju nad knjigom od korice do korice. Ukoliko se AI uvede prerano i preagresivno, rizikuje se stvaranje intelektualno atrofirane generacije koja više neće biti sposobna da misli samostalno. Budućnost ekonomije, paradoksalno, zavisi od očuvanja onih najosnovnijih, tradicionalnih ljudskih veština, upozorili su profesori.
