Sem Pelcman je ekonomista i, kako je za sebe rekao, „fosil iz prošlog milenijuma“. Kao profesor emeritus ekonomije na Univerzitetu u Čikagu jedan je od najcitiranijih ekonomista u poslednjih pola veka. Radi bez asistenata, ne odgovara nijednoj komisiji za grantove i proučava samo ono što ga zanima.
Međutim, nakon godina istraživanja izgleda da je upravo pronašao nešto najvažnije od kada proučava ekonomske pojave.
Poslednjih nekoliko godina Pelcman je detaljno analizirao Opštu društvenu anketu (GSS), istraživanje na nasumičnom uzorku koje Amerikancima postavlja isto jednostavno pitanje još od 1972. godine: Da li ste srećni? Ono što je otkrio o godinama nakon pandemije potpuno ga je zateklo kako je izjavio u intervjuu za Fotune magazin.
„Desio se ogroman udarac“, rekao je. „A oporavak je minimalan. Kada se sve sabere, reč je o neviđenom padu koji se proteže kroz čitave 2020-e.“
Najniža tačka u istoriji
Amerikanci su sada na „najnižoj tački sreće“ u 50-godišnjoj istoriji ankete. Pelcmanova mera (procenat onih koji kažu da su „veoma srećni“ minus procenat onih koji kažu da „nisu baš srećni“) iznosila je u proseku oko +20 poena od 1972. do poslednje prepandemijske ankete 2018. godine. Ta osnovna vrednost se održala kroz ratove, recesije, atentate, stagflaciju i 11. septembar. Ništa od toga nije trajno probilo to dno.
Zatim je došla 2020. Pad je iznosio 22,2 procentna poena što je ubedljivo najveći pojedinačni pomak u istoriji ankete. Broj ljudi koji kažu da „nisu baš srećni“ prvi put je premašio broj onih koji su „veoma srećni“. „Mera se donekle vratila od 2021. na oko +6 u 2024. godini, što znači da smo u samo nekoliko godina prešli sa +20 na jednocifrene brojeve, bez značajnog oporavka“ rekao je Pelcman.
Pelcman ovo naziva „promenom režima“. U makroekonomiji, ta fraza označava nešto više od promene brojeva. To je promena u osnovnom mehanizmu koji generiše te brojeve. „Ako sledeći talas podataka ne pokaže povratak na normu“, kaže on, „morate postupati pod pretpostavkom da je svet postao drugačiji.“
Posledice nisu apstraktne. Gallup procenjuje da nizak angažman zaposlenih košta globalnu ekonomiju 8,9 biliona dolara godišnje kroz izgubljenu produktivnost. Fizički danak je jednako težak: socijalna izolacija povećava zdravstvene rizike koliko i pušenje 15 cigareta dnevno.
Pogrešan grafikon
Već neko vreme je aktuelna debata koja definiše ovu deceniju. Prema istraživanju Fotune magazina, s jedne strane su ekonomisti sa grafikonima koji pokazuju rast plata, nisku stopu nezaposlenosti i rekordno bogatstvo domaćinstava. S druge strane su „svi ostali“ koji se osećaju pritisnuto, anksiozno i tiho besno. Obe strane su u pravu, samo čitaju različite podatke.
Okvir koji najbolje objašnjava ovaj jaz naziva se „jaz aspiracija“. Ekonomisti Endru Klark i Endru Osvald pokazali su da zadovoljstvo ne pokreće plata sama po sebi, već „gde se nalazite u odnosu na ono gde ste mogli realno očekivati da budete s obzirom na vaše godine i obrazovanje“.
- Povišica vas ne čini bogatijim ako su svi oko vas dobili veću.
- Fakultetska diploma vas ne čini uspešnim ako vas ona više ne izdvaja kao izuzetnog.
Ovo je postalo generacijski problem. Masovno formalno visoko obrazovanje proizvelo je društvo u kojem je svaka sledeća generacija diplomaca kvalifikovanija, ali manje „elitna“ od prethodne. U Velikoj Britaniji, prosečan diplomac u tridesetim godinama danas ima isti rang prihoda kao što je imao prosečan svršeni srednjoškolac 1995. godine. „Merdevine su se spustile, a niko to nije primetio jer su apsolutni brojevi nastavili da rastu“ pišu ekonomisti.
Ko je najteže pogođen?
Kada je Pelcman pogledao ko je najteže pogođen padom sreće, očekivao je siromašne i manje obrazovane. Međutim:
„Najveći pad u ovom periodu zabeležen je među najobrazovanijima“, rekao mi je. „Oni koji su ostvarili san – kod njih je pad najveći. Najmanji pad je kod najmanje obrazovanih.“
Ista priča je i sa prihodima. Bogati su pali najviše. Pad je najjače udario tamo gde su očekivanja bila najviša.
Tu je i pitanje pravičnosti. Pedeset godina je GSS pitao Amerikance da li misle da će se drugi ljudi prema njima ophoditi „pošteno“. Odgovori su decenijama bili pozitivni. A onda: „Pali su sa ivice stola 2020. godine i nisu se vratili.“
Autor Derek Tompson ovo naziva „Permademija“. Argument je da 2020. nije izazvala samo recesiju, već kulturni lom. Poverenje u svaku veliku instituciju – vladu, medije, medicinu, obrazovanje – kolabiralo je istovremeno.
Segregacija sreće
Pelcmanovo najupečatljivije otkriće odnosi se na brak. Njegovo istraživanje potvrđuje ono što on naziva „bračna premija“: oženjeni/udati ljudi postižu oko 31 poen više na skali sreće od neoženjenih/neudatih. Taj jaz je bio stabilan 50 godina.
Sada se situacija promenila. „Imamo društvo segregirane sreće“, kaže Pelcman. Bračni parovi su i dalje relativno dobro, ali dno za neudate i neoženjene se urušilo. Pre kraha, oni su bili blizu nule na skali. Sada su u proseku na -15.
Brak funkcioniše kao jedina društvena institucija koja još uvek pouzdano zatvara jaz aspiracija. Brak je stabilno uporište u trenutku kada karijera i diplome to više ne pružaju. „Paradoksalno, to je institucija koju Amerikanci sve ređe formiraju zbog ekonomske anksioznosti: troškova stanovanja i osećaja da ne treba osnivati porodicu dok „ne stignete negde“. A to „negde“ stalno izmiče“ precenio je Pelcman.
Šta mora da se promeni?
Pelcman ne nudi rešenje, već samo uspostavlja dijagnozu: moramo da priznamo da se nešto zaista slomilo. Grafikoni koji pokazuju uspon nisu lažni, ali ne govore celu istinu.
Jaz aspiracija se ne zatvara „odozgo nadole“. On se zatvara kroz institucije, odnose i zajednice koje čine da se ljudi osećaju kao da je njihov položaj u svetu stvaran, poštovan i povezan sa nečim većim od pukog statističkog grafikona.
Pelcman s nestrpljenjem čeka sledeće podatke. „Osim ako se ne vrate u normalu“, kaže, „svet je nepovratno drugačiji.“
