Kada se pomene Baruh Spinoza (1632–1677), filozof holandskog zlatnog doba, istoričari su saglasni da je bio izuzezno poštovan, da su od njega mnogi učili filozofiju kao i da se borio protiv zatucanosti. No bilo je i onih koji su Spinozu iz puke mržnje nazivali psom i to lipsalim.
Živeo je u doba kada su se dostignuća u matematici i naukama širila i cvetala. Spinozin burni uspon kao filozofa usledio je nakon duge borbe sa njegovom tradicionalnom verom. Odrastao je u duhu jevrejske vere a surovo ekskomuniciran iz sefardske zajednice u Amsterdamu. Spinozina ekskomunikacija usledila je kao odgovor na njegovu Teologijsko političku raspravu. Bio je to jedan od prvih značajnih primera biblijske kritike koja mu je donela reputaciju jeretika i ateiste.
Spinoza je verovao da je daleko od oba. Njegovo stanovište bilo je da sistem filozofije i teologije koji je stvorio, isključivo kroz svoje umne sposobnosti, može učiniti čovečanstvo racionalnijim, moralnijim i srećnijim ako se prati.
Spinoza je doprineo ljudskoj misli i i pisanjima da se mnogo toga što čini svakodnevni ljudski budni život u potpunosti pokazuje kao besmisleno, te da su stvari za kojima većina ljudi žudi uzaludne za težnju.
Na kraju, šta je zapravo smisao trenutnog traženja zadovoljstva, časti i bogatstva, osim da se zadovolji sopstvena taština? Duboko u sebi, te stvari zapravo i nisu toliko važne, a kada neizbežno nestanu, zadovoljstvo čoveka nestaje sa njima.
Spinoza upozorava na život ispod standarda
Najvažnije o čemu je pisao je i uviđanje da ljudska bića nisu u potpunosti „za volanom“ svojih sposobnosti odlučivanja. Često čovek svesno dela protiv sopstvenog interesa, ili kako Spinoza kaže, „često vidimo dobro, ali ipak biramo loše“. To je zato što nas emocije kontrolišu mnogo više nego što mi kontrolišemo njih, a to obično nisu emocije koje bismo želeli da nas vode.
Zamislite, na primer, šta se događa kada delujete prema onome što vam diktira mržnja, anksioznost ili neselektivni dopaminski sistemi. Vrlo često se svaki čovek nađe u stisku svojih strasti i postupa ne zato jer je o nečemu promislio, već zato što je tako osećao“.
Kao rezultat, ishodi odluka su ispod standarda (čak i po čovekovim ličnim standardima) i te odluke se često gomilaju u život ispod standarda. Svako ima svoj jedinstveni uzoran način postojanja i delovanja, a takve odluke čoveka sprečavaju da deluje u skladu sa svojim najboljim ja.
„Jer onaj koji se koleba, sličan je morskom talasu koga vetar nosi i baca“ poziva se Spinoza na Svete knjige.
Šta znači biti čovek?
Jasno je da svako ima sposobnost da zamisli život koji bi želeo da živi, život koji je poštovan i ispunjavajući za onoga koji ga živi, a vredan i za druge. To nisu materijalne ili praktične želje, već duhovne. Ipak, većina ljudi, uglavnom, ne uspeva da dostigne taj ideal.
Egzistencijalno i empirijski, ovo su istinite tvrdnje o tome šta znači biti čovek. Ako je to tako, šta onda svako treba da uradi? Da li uopšte postoji neko važnije pitanje od toga? Naravno da ne, piše Spinoza. U svom delu Etika, za koje filozofi pišu da je remek-delo, on pokušava da reši ovu egzistencijalnu dilemu.
Sigurno je svako sebe prepoznao kao suprotnost Spinozinom prosečnom čoveku. Nesumnjivo postoje racionalni akteri koji deluju u skladu sa sopstvenim i tuđim najboljim interesima. I u tome uspevaju da vode srećne i zdrave živote. Šta takvu osobu izdvaja od ostalih? Da li su takvi rođeni? Ili su razvili neku veštinu za koju većina ljudi nije ni čula?
Spinoza je verovao da odgovorni i „radosni“ mudraci, koji delaju po razumu bez spoljnog podsticaja, zaista postoje, ali je takođe smatrao da je broj takvih ljudi zanemarljiv. A šta da radi ona preostala velika većina?
„Zašto mi kao vrsta imamo toliku sklonost ka postupcima, uverenjima i strastima poput ljubomore, ogorčenosti, nezahvalnosti, pakosti, zavisiti i mržnje? I zašto nam je tako teško da se oslobodimo tih previše ljudskih sklonosti?“ pitanje je koje postavlja Spinoza.
Spinoza i koren ljudskog problema
Spinoza veruje da je osnovni problem nedostatak razumevanja.
„Naše „ropstvo“, kako ga on naziva, u osnovi proizlazi iz značajnog neznanja o prirodi stvarnosti. A zbog tog neznanja postajemo ranjivi na spoljne uzroke koji negativno utiču na našu psihu. Šta je to u vezi sa stvarnošću što ne znamo, a što nas sputava?’“ pitaju se filozofi.
Na primer, Spinoza veruje da je stvarnost deterministička (ideja koju savremena fizika možda potvrđuje) i samim tim je slobodna volja iluzija. Ljudi suviše lako veruju da postoji namerna uređenost postojanja – bilo da je to Božji plan ili marksistička dijalektika. Uglavnom je većina uverena da za sve pojave postoje proračunati i promišljeni razlozi.
Umesto toga, Spinoza uči da razumemo da su ljudi, i sve ostalo, proizvod beskonačnog lanca uzroka.
„Nismo pod uticajem svojih emocija zato što smo loši ljudi. To je prosto rezultat prirodnog slučaja. Ali, mi to često ne uviđamo i živimo verujući da smo loši ljudi, što je pogrešno.“ Zameniti takve neistine njihovim suprotnim istinama jeste ono što Spinoza vidi kao rešenje početne egzistencijalne dileme.
Moramo prihvatiti činjenicu da postoje spoljni uzroci, (poput biologije, kulture i socio-ekonomskih faktora) koji su mnogo moćniji od bilo kog ljudskog bića i ograničavaju njegovu moć da radi i misli kako bi želeo. A sve to deluje zajedno sa ljudskom opštom nesposobnošću da reguliše svoje emocije, što vodi ka životu drugog reda. Suštinski, uvideti ovo je prvi korak ka rešavanju čovekovog ropstva“ ideja je Baruha Spinoze.
Oslobođenje kroz prihvatanje istine
Samo uviđanje istine o stvarnosti u kojoj ljude uglavnom kontrolišu emocije i spoljni faktori, na neki način se „pali vatra“ u čoveku da preduzme dalji korak ka oslobođenju.
Sledeće je samoljublje. Spinozina definicija samoljublja je prilično jednostavna: ona izaziva osećaj radosti u sebi kroz prepoznavanje sebe – ne emocije ili spoljnog faktora kao uzroka neke radnje ili misli.
Kako da čovek zna da je on taj uzrok? „Delali smo i mislili, ali na način koji nas je približio našem idealnom i jedinstvenom načinu bivstvovanja. Ideja je da što više delate na taj način, to ćete postajati sposobniji za samoljublje.“
Takvo samoljublje podrazumeva samoodržanje – da se postarate o sopstvenim potrebama pre nego što se posvetite drugima.
A te „potrebe“ nisu isto što i „želje“. To znači iskreno brinuti o sebi tako što se posvetite onome što vas zanima i učinite prioritetnim negovanje i održavanje svog fizičkog i mentalnog zdravlja. Težiti jačanju najjačih i najznačajnijih aspekata sebe ono je što Spinoza naziva vrlinom.
Delovati u sopstvenom racionalnom interesu, „postati najbolja verzija sebe“, što je već popularnim psiholozima ovog milenijuma postala ključna fraza, jeste Spinozina vrlina. Blaženstvo je zadovoljstvo duha koje sledi iz vrline.
Ali, blaženstvo nije kraj priče. Šta ćemo s drugim ljudima?
Teško je do vrline
Život u izolaciji nije rešenje i opcija. Hteli ili ne, upućeni ste na druge. Spinoza veruje da ne možete a da ne poželite isto drugima kada jednom dostignete vrlinu. To nije isto kao reći: „Pogledaj mene. Pisac sam i u formi, pa i ti treba da budeš.“ Ne bi imalo smisla da svi imaju iste ciljeve. Ne samo da bi to bilo nepraktično, već bi zahtevalo prisilu, što je suprotno samoj vrlini.
Umesto toga, treba da želimo drugima ono dobro koje smo postigli kroz razumevanje: sposobnost da delaju i misle na način koji omogućava stvaranje njihovog jedinstvenog ideala. Poenta je da se to razlikuje kod svakoga. Ako bi svi na taj način postigli vrlinu, bili bismo korisniji jedni drugima. Ako bi, na primer, svi radili posao koji najbolje odgovara njihovim sposobnostima, potrebama i interesovanjima, imali bismo mnogo kooperativniju i kompetentniju radnu snagu. A više nas bi iskusilo „blaženstvo“, što bi omogućilo mirnije i radosnije zajedničko življenje.
Savremena neurologija i psihologija potvrđuju Spinozina uverenja o etici, znanju i ljudskoj psihologiji. Čovek je uglavnom usmeren na sebe i preplavljen nekontrolisanim i nesvesnim emocijama. A kroz potragu za smislom, razvoj karaktera, samoodređenje i samoodržanje, može da prevaziđe svoje prirodne sklonosti, što vodi ka mudrije proživljenom i samoostvarenom životu.
Spinoza završava Etiku priznajući koliko je teško postignuti vrlinu:
„Ako se sada čini da je put koji sam pokazao ka tim stvarima veoma težak, ipak, on se može pronaći. I naravno, ono što se tako retko nalazi mora biti teško… Ali sve što je izvrsno, teško je kao što je i retko.“
Država
Spinozini pogledi na politiku i državu svode se na tvrdnju da je nemoguće svoju moć, a time i svoje pravo, preneti na drugoga.
„Niko ne može svoju sposobnost slobodnog razmišljanja i rasuđivanja preneti na drugoga niti ga na to može prisiliti. Konačna svrha države jeste sloboda. U njoj bi ljudi trebalo da imaju mogućnost da razviju sve svoje sposobnosti služeći se slobodnim umom, a da se pritom međusobno ne nadmeću u mržnji, besu i prevari, niti da se jedni prema drugima nepravedno odnose. Ona podrazumeva slobodu filozofiranja, mišljenja i govorenja sve dok se to čini umom, a ne s namerom da se u državu uvodi nešto utemeljeno isključivo na nečijem autoritetu.“
Spinoza nije moralista
Spinoza ne daje u svojim delima nikakve recepte za moralno ponašanje. Ne piše šta treba činiti, već objašnjava ljudsku prirodu i nastoji da otkrije kako ona u svakodnevnom, realnom životu može da se održi. Spinoza otkriva mehanizme čisto moralističkog ponašanja:
„Izvesno je da oni koji najviše žude za slavom najviše viču o zloupotrebi slave i taštini sveta. A ovo nije svojstveno samo slavoljubivima, nego je zajedničko svima onima kojima je sreća naklonjena i čije su duše nemoćne. Jer, lakomi siromah takođe ne prestaje govoriti o zloupotrebi novca i o porocima bogataša. Time on ne postiže ništa drugo nego da se muči, a drugima pokazuje kako je ogorčen ne samo zbog svog siromaštva, nego i zbog bogatstva drugih. Tako i oni koji su rđavo primljeni kod svojih ljubavnica misle samo na nestalnost žena i na njihovo varljivo srce…a sve ovo odmah zaborave čim ih ljubavnica ponovo primi.“