Rad od 9 ujutru do 9 uveče, 6 dana u nedelji, takozvani „996“ raspored, ponovo je u fokusu tehnološke industrije.
Polovinom prošle godine mediji su bili preplavljeni raspravama na temu novog trenda rada „996“. Tema je ponovo aktuelna što ukazuje da je važna i ima veliku publiku.
Ono što je nekada bilo karakteristično za kineske tehnološke kompanije danas sve više intrigira lidere u Silicijumskoj dolini i šire, naročito u kontekstu ubrzanog razvoja veštačke inteligencije i promene odnosa snaga na tržištu rada.
Kako objašnjava istoričarka tehnologije Margaret O’Mara sa Univerziteta Vašington, ovaj model rada „ima poreklo u kineskoj tehnološkoj industriji“ i postao je toliko rasprostranjen da je „kineska vlada pokušala da ga zabrani jer je dovodio do prekomernog rada mladih tehnoloških radnika“ (NPR). Suština je jednostavna, ali zahtevna: dvanaestočasovni radni dani, šest dana u nedelji – tempo koji, kako kaže O’Mara, „zapravo ne ostavlja mnogo prostora za život van posla“.
Od koristi do pritiska
Samo nekoliko godina ranije, tehnološke kompanije bile su sinonim za fleksibilnost i pogodnosti: sobe za odmor, besplatna hrana i neformalna radna kultura. Ipak, O’Mara podseća da su ti benefiti često imali skrivenu svrhu – „da podstaknu ljude da nastave da rade, ostanu u kancelariji i nemaju razlog da odu“ (NPR).
Promena je postala vidljiva nakon pandemije, kada je talas otpuštanja oslabio pregovaračku poziciju zaposlenih. „Velike kompanije i njihovi lideri ponovo su preuzeli kontrolu i rekli: mi određujemo tempo, a vi ćete ga pratiti“, navodi O’Mara.
Istovremeno, dodatni pritisak dolazi iz razvoja veštačke inteligencije. „Radnici moraju da rade naporno kako bi pokazali svoju vrednost… postoji i pretnja da budu zamenjeni veštačkom inteligencijom, posebno ako su programeri“, upozorava O’Mara.
996 kao signal u AI eri
U eri AI-ja, 996 više nije samo neformalna praksa već u pojedinim slučajevima postaje i deo očekivanja prilikom zapošljavanja.
„Čula sam da neke AI kompanije pokušavaju da uključe 996 klauzule u ugovore o radu“, izjavila je Džen Holmstrom, partner u Notable Capital-u. Prema njenim rečima, namera osnivača je da pokažu „intenzivno okruženje i potrebu za talentom koji je spreman da učini sve što je potrebno“.
Sličan stav iznosi i Atli Torkelson iz Redpoint-a: „Ako pronađete vrhunske zaposlene, oni verovatno već rade šest dana sedmično… ako su zaista posvećeni i uživaju u poslu, radiće više od klasičnih 9-5.“
Ipak, čak i zagovornici ekstremnog rada priznaju ograničenja. „Ne znam koliko dugo će to biti u modi… u ranim dvadesetim je zamislivo raditi šest dana u nedelji, ali kada kompanija poraste i zaposli različite profile, teško je videti to kao održivo očekivanje“, kaže Torkelson.
Ljudska cena ubrzane AI trke
Dok pojedini lideri vide 996 kao „nužan tempo“ u tehnološkoj konkurenciji, deo stručnjaka upozorava na posledice.
AI istraživači Nejtan Lambert (Allen Institute for AI) i Sebastijan Raška ističu da se kultura dugih radnih sati širi zajedno sa trkom AI modela. „Za startape pritisak da uspeju može dovesti do iscrpljujućih rasporeda rada“, a kako kaže Raška, „zaista je teško jer morate stalno da isporučujete rezultate“ (Business Insider).
Lambert dodaje da se takav mentalitet već vidi u najpoznatijim AI kompanijama, gde zaposleni prihvataju intenzivan tempo jer žele da rade na najvažnijim projektima. Ipak, upozorava da takvo okruženje dolazi uz „ljudsku cenu“ – manje vremena za porodicu, „sužavanje“ pogleda na svet i zdravstvene probleme.
„To možete da radite samo određeno vreme, i ljudi definitivno sagorevaju“, kaže Lambert. Raška lično navodi fizičke posledice, poput bolova u leđima i vratu zbog preskakanja pauza.
Istovremeno, priznaje se i druga strana: za mlade programere koji žele prodor i uticaj u AI svetu, fizičko prisustvo u San Francisku i rad u takvom okruženju često deluju kao najbrži put do uspeha – ali, kako Lambert kaže, „kompromisi su neizbežni“.
Kultura koja isključuje
Ekstremni radni tempo ima i šire društvene posledice. O’Mara upozorava da takva kultura „isključuje veliki broj ljudi koji imaju porodične ili druge obaveze“ i dodatno učvršćuje demografsku homogenost tehnološke industrije, koja već „naglašeno naginje mladim muškarcima“.
Drugim rečima, 996 nije samo pitanje produktivnosti već i pitanje ko uopšte može da učestvuje u takvom sistemu rada.
Trend ili prolazna faza?
Iako naporan rad nikada nije nestao iz Silicijumske doline, ostaje otvoreno pitanje da li će 996 postati nova norma ili samo kratkoročna reakcija na AI trku i ekonomsku neizvesnost.
Jedno je sigurno kako navode analitičari: danas kada tehnologija menja samu prirodu rada, granica između posvećenosti i iscrpljenosti postaje sve tanja. Način na koji kompanije odgovore na taj izazov mogao bi da oderdi da li je 996 budućnost rada ili upozorenje koliko daleko radna kultura može da ode.
