„Juče sam otišao u bioskop. Zašto?“ Ovim, sasvim običnim primerom Berhus Frederik Skiner, jedan od najuticajnijih psihologa 20. veka, pokušao je 1972. da objasni nešto daleko važnije: zašto ljudi rade ono što rade.
Najjednostavniji odgovor glasio bi: otišao je zato što je želeo da ide u bioskop. Imao je nameru, doneo je odluku i otišao.
Skineru to nije bilo dovoljno. Njegovo objašnjenje bilo je drugačije. Prethodni odlasci u bioskop imali su određene prijatne posledice i time povećali verovatnoću da će ponovo otići. Čak i sama želja da ode, tvrdio je, nije pravi uzrok ponašanja. I želja i odlazak imaju zajedničku istoriju – prethodna iskustva i njihove posledice.
Preko puta Skinera u jednom od istorijskih dijaloga, sedeo je engleski filozof Džefri Vornok. Nije pokušavao da ga pobedi u raspravi. Radio je nešto intelektualno zanimljivije: puštao je Skinera da svoju ideju dovede dovoljno daleko da postane vidljiv problem koji se u njoj krije.
Ako se ljudsko ponašanje zaista može objasniti, predvideti i menjati – ko će odlučivati u kom pravcu treba da bude menjano?
Više od pola veka kasnije, njihova rasprava deluje manje kao arhivski razgovor dvojice profesora, a više kao razgovor o svetu koji je tek nastajao.
Da li čovek zaista radi nešto zato što je tako odlučio?
Skiner je bio radikalni biheviorista, materijalista i determinista. Njegov pristup zasnivao se na ideji da za objašnjenje ponašanja nije potrebno posezati za nekim unutrašnjim, nematerijalnim svetom misli, namera i slobodne volje.
Vornok ga upravo tu zaustavlja. Da li to znači da misli i namere ne postoje?
Skiner to ne tvrdi u potpunosti. Čovek, objašnjava, ima sposobnost da posmatra sebe. Može da prepozna stanje sopstvenog tela, da govori o osećanjima, da kaže šta namerava da uradi. Ali, to što čovek može da kaže „želim da idem u bioskop“ ne znači da je ta želja konačni uzrok njegovog ponašanja. Za Skinera i ona mora imati uzrok.
Čovek ne postupa zato što se u njemu niotkuda pojavila slobodna odluka. Njegovo ponašanje nastaje iz prethodnih iskustava, okruženja i posledica ranijih postupaka. Tu se nalazi jedna od najprovokativnijih tačaka njegovog mišljenja.
Ono što se subjektivno doživljava kao: „Odlučio sam“, Skiner pokušava da objasni kao deo mnogo dužeg lanca uzroka.
Vornok primećuje koliko je Skiner oprezan čak i prema reči „misao“. Pita ga zašto toliko izbegava da jednostavno kaže da mu je na pamet pala misao o odlasku u bioskop. Zato što Skiner ne želi da „misao“ pretvori u neki poseban entitet koji zatim služi kao objašnjenje ponašanja.
Misao, namera i želja ne bi trebalo da zaustave pitanje „zašto?“. I one zahtevaju objašnjenje i u tome je Skiner bio neumoljiv.
Ali pravi sukob dvojice sagovornika počinje tek kada razgovor sa pitanja zašto se čovek ponaša prelazi na pitanje da li njegovo ponašanje treba kontrolisati.
Ako se čovek menja, ko odlučuje kakav treba da postane?
Skiner je decenijama proučavao kako posledice menjaju ponašanje čoveka. Ponašanje praćeno određenim podstrehom ili prijatnošću ima veću verovatnoću da se ponovi. Iz laboratorije je tu ideju preneo na društvo.
Ako se zna kako sredina utiče na ponašanje, zašto se to znanje ne bi koristilo za bolje obrazovanje, produktivniji rad, smanjenje nasilja ili stvaranje društva sposobnijeg da rešava sopstvene probleme? Skiner nije smatrao da postoji izbor između kontrolisanog i nekontrolisanog čoveka.
Čovek je već pod uticajem sredine. Porodica ga oblikuje. Škola ga oblikuje. Posao, država i kultura oblikuju njegovo ponašanje. Nagrade i kazne postoje bez obzira na to da li ih neko naziva tehnologijom ponašanja. Ako je kontrola već svuda, smatrao je, bolje je razumeti njene zakonitosti i koristiti ih inteligentnije.
Ako postoji tehnologija kojom se ljudsko ponašanje može uspešno usmeravati, kaže on, problem odmah postaje politički.
Koje institucije će je koristiti?
Ko će određivati ciljeve?
Ko će odlučiti koje je ponašanje poželjno?
Skiner priznaje problem. Ali, veruje da postoje ciljevi oko kojih bi razumna saglasnost mogla biti moguća: bolje obrazovanje, smislen rad, društvo bez ratova, sprečavanje iscrpljivanja prirodnih resursa i uništavanja životne sredine.
Vornok nije uveren. Ne vidi problem u tome što se ljudi ne mogu složiti da je, na primer, bolje izbeći katastrofu nego izazvati je. Problem počinje posle toga.
Kakvo društvo treba izgraditi?
Tu više nema eksperimenta koji može jednostavno da pokaže tačan odgovor. Skiner veruje da nauka o ponašanju može pomoći da se stvari za koje se mislilo da su nemoguće ipak promene.
Vornok uporno postavlja drugo pitanje: To što nešto može da se uradi – znači li da treba da se uradi?
„Voleo bih da me ubedite rečima“
Skiner kaže da bi i samo uveravanje ljudi da treba krenuti u određenom pravcu moglo biti posao bihevioralnog inženjeringa.
Šta znači nekoga ubediti? Da li je čovek čuo argumente, razmislio, procenio ih i slobodno promenio mišljenje? Ili je njegovo ponašanje uspešno usmereno tako da je na kraju uradio ono što je neko želeo?
Za Skinera ni razgovor, argument i ubeđivanje ne izlaze iz sveta uzroka i posledica.
Ostaje opasnost da se negde između nauke o ponašanju i želje za boljim društvom izgubi čovek kao osoba kojoj se daju razlozi, a ne samo stimulus na koji treba da reaguje. Zato Vornok pred Skinera postavlja sliku koja je i danas neprijatna.
Ako se toliko govori o „kontroli“, neće li ljudi zamisliti velikog kontrolora – nekoga ko prema društvu stoji kao naučnik u belom mantilu prema golubovima u laboratoriji?
Skinera ta slika takođe odbija. Ne želi diktatora.
Stručnjaka za ponašanje zamišlja više kao savetnika koji znanje stavlja na raspolaganje nastavnicima, institucijama i društvu. Čak veruje da bi buduće kulture mogle da se razvijaju tako da sprečavaju koncentraciju moći koja omogućava pojavu diktatora.
Skiner veruje da je moguće koristiti kontrolu, a istovremeno sprečiti da kontrola završi u pogrešnim rukama. Vornok nije toliko optimističan.
Pedeset godina kasnije Skinerovo pitanje izgleda drugačije
Razgovor je vođen 1972. godine. Nije bilo društvenih mreža, pametnih telefona, aplikacija koje mere svaki korak, algoritama koji uče šta zadržava pažnju niti sistema koji mogu da testiraju milione varijacija iste poruke kako bi otkrili na koju će ljudi najverovatnije reagovati.
Ali postojala je Skinerova ideja: ponašanje se menja posledicama.
Danas je dovoljno pogledati svakodnevicu. Notifikacija podstiče otvaranje aplikacije. „Lajk“ dolazi posle objave. Niz dana provedenih u aplikaciji ne sme da se prekine. Prodavnica daje bodove za sledeću kupovinu. Platforma preporučuje još jedan sadržaj upravo u trenutku kada bi korisnik mogao da ode.
Nijedan pojedinačni primer ne dokazuje Skinerovu kompletnu teoriju čoveka. Ali, njegov osnovni stav da okruženje i posledice ponašanja mogu značajno menjati ono što ljudi rade – teško je ignorisati.
Zbog toga danas možda nije najzanimljivije pitanje da li je Skiner bio u pravu kada je osporavao slobodnu volju.
Zanimljivije je nešto drugo. Savremeni svet raspolaže neuporedivo većom količinom podataka o ljudskom ponašanju nego što je Skiner mogao da zamisli. Istovremeno postoje tehnološki sistemi sposobni da okruženje svakog pojedinca prilagođavaju njegovim prethodnim reakcijama. Drugim rečima, mogućnost o kojoj su Skiner i Vornok raspravljali postala je mnogo konkretnija.
Zato Vornokovo pitanje iz 1972. nije zastarelo. Prešlo je u prvi plan.
Ako je ljudsko ponašanje moguće oblikovati, ko određuje u kom pravcu treba da bude oblikovano?
I još važnije: ko kontroliše one koji kontrolišu?
