Britanski filozof Džoni Tomson u jednom od svojih predavanja podseća publiku na ideje nemačkog teologa i filozofa Ditriha Bonhefera, koji je još tokom Drugog svetskog rata zapisao da je glupost veća pretnja civilizaciji od samog zla. Na prvi pogled ovakva tvrdnja zvuči paradoksalno, ali Tomson objašnjava da Bonhefer pod glupošću nije podrazumevao nizak koeficijent inteligencije niti nedostatak obrazovanja, već poseban način odustajanja od samostalnog razmišljanja.
Bonhefer je bio jedan od najistaknutijih protivnika nacističkog režima. Kao pripadnik Pokreta ispovedajuće crkve i učesnik antinacističkog otpora uhapšen je 1943. godine. U zatvoru je pisao pisma i beleške u želji da razume kako je moguće da obrazovani i inteligentni ljudi postanu deo sistema koji je počinio neke od najvećih zločina u istoriji. Dve godine kasnije pogubljen je u koncentracionom logoru Flosenbirg, svega nekoliko nedelja pre njegovog oslobođenja. Upravo u tim zatvorskim zapisima nastala je njegova poznata analiza gluposti.
Šta nije glupost?
Tomson najpre razdvaja nekoliko pojmova koje ljudi često poistovećuju.
Bonhefer, kaže on, nije smatrao da je glupost isto što i nepromišljenost. Svako može da napravi lošu procenu ili pogrešan potez, ali to nije ono o čemu govori njegova teorija.
Glupost nije ni nedostatak sposobnosti. Neki ljudi jednostavno nisu podjednako vešti u svim oblastima, ali to nema veze sa Bonheferovom analizom.
Treća zabluda jeste poistovećivanje gluposti sa neznanjem. Neznanje se može „izlečiti“ učenjem. Čovek koji nešto ne zna može da potraži odgovor i promeni svoje mišljenje kada se suoči sa novim činjenicama. Zato Bonhefer smatra da neznanje samo po sebi nije problem.
Prvi znak gluposti
Prema Tomsonovom tumačenju, prvi element Bonheferove definicije jeste prepuštanje sopstvenog kritičkog razmišljanja nekom drugom. Nekada je to autoritet poput roditelja ili nastavnika, danas to mogu biti influenseri, politički lideri, algoritmi ili veštačka inteligencija. Problem, kaže Tomson, nije u tome što koristimo tehnologiju, već u trenutku kada ona počne da donosi moralne ili životne odluke umesto nas.
Kao ilustraciju navodi misaoni eksperiment filozofa Roberta Hauela iz 2014. godine pod nazivom Google Morals. Zamislite aplikaciju koja ne pokazuje put kao Google Maps, već odgovara na pitanja šta je ispravno uraditi u svakoj životnoj situaciji. Da li prihvatiti posao? Da li ostati u vezi? Da li je određena odluka moralna?
Poenta tog eksperimenta, naglašava Tomson, nije da li bi aplikacija davala tačne odgovore, već šta se događa kada ljudi prestanu sami da razmišljaju o moralnim dilemama.
Tomson smatra da je ta ideja danas još aktuelnija nego pre deset godina, jer mnogi koriste alate zasnovane na veštačkoj inteligenciji kako bi dobili odgovore na pitanja koja su nekada zahtevala promišljanje. Upravo bi takvu praksu Bonhefer smatrao primerom gluposti u svom izvornom značenju – odricanjem od sopstvenog kritičkog suda.
Namerno ostati u neznanju
Drugi oblik gluposti Bonhefer povezuje sa voljnim neznanjem.
Tomson podseća na Sokrata, koji je tvrdio da zna samo jedno – da ništa ne zna. Upravo zbog toga, objašnjava Tomson, Sokrat nije bio primer neznanja, već čoveka koji je čitav život pokušavao da dođe do znanja.
S druge strane, Aristotel je upozoravao na pojam amathia – stanje u kojem čovek ne samo da nešto ne zna, već nema nikakvu želju da to promeni. Takvo namerno odbacivanje znanja smatrao je ozbiljnom pretnjom zajednici.
Tomson ističe da se upravo ovakav odnos prema znanju danas može prepoznati u društvu. Neznanje se, kaže, ponekad ne doživljava kao problem, već gotovo kao predmet ponosa, dok se stručnost i obrazovanje često izvrgavaju podsmehu. U takvoj atmosferi voljno neznanje postaje društveno prihvatljivo, što je, prema Bonheferovoj logici, mnogo opasnije od običnog neznanja.
Treći element: Konformizam
Treći stub Bonheferove teorije jeste konformizam.
Iz zatvora je posmatrao kako ljudi koje je poznavao – školovani, obrazovani i intelektualno sposobni – prihvataju nacističku ideologiju ne zato što nisu umeli da razmišljaju, već zato što su sopstveno rasuđivanje podredili grupi kojoj su želeli da pripadaju.
Tomson ovu ideju povezuje sa Fridrihom Ničeom, koji je smatrao da ljudi često više vrednuju pripadnost grupi nego samu istinu. Identitet i lojalnost, tvrdi Niče, u mnogim situacijama imaju veću težinu od činjenica.
Na tu misao nadovezuje se i savremeni filozof Kris Rinaldi, koji „indoktrinaciju ne definiše sadržajem uverenja, već načinom na koji se ona prihvataju. Čovek postaje indoktriniran onda kada određeno uverenje postane deo njegovog identiteta i kada svako drugačije mišljenje doživljava kao napad na sebe. U tom trenutku više nije važno da li je neko vernik ili ateista, levičar ili desničar – problem nastaje kada prestane da razmatra mogućnost da možda nije u pravu“.
Kako glupost postaje društvena pojava?
Jedna od ključnih Bonheferovih teza, kako je predstavlja Tomson, jeste da glupost nije prvenstveno individualni, već društveni problem. Ljudi, smatrao je nemački teolog, retko postaju „glupi“ dok deluju samostalno. To se mnogo češće događa u velikim grupama, političkim pokretima ili zajednicama u kojima se od pojedinca očekuje bezuslovna lojalnost.
Zbog toga Bonhefer zaključuje da je protiv gluposti mnogo teže boriti se nego protiv zla. Sa zlom je moguće ući u sukob jer ono često zna da je zlo i nastoji da prikrije svoje namere. Čovek koji je zarobljen glupošću, međutim, iskreno veruje da je u pravu. Argumenti, činjenice ili dokazi ne menjaju njegovo mišljenje, jer ih unapred odbacuje kao neistinite ili neprijateljske.
Tomson ističe da je upravo to razlog zbog kojeg Bonhefer nije verovao da će sama edukacija rešiti problem. Čoveku koji ne želi da preispita sopstvene stavove nije dovoljno ponuditi više informacija. Problem nije u njihovom nedostatku, već u odbijanju da se one razmotre.
