Viktor Frankl, austrijski neurolog i psihijatar i tvorac logoterapije, smatrao je da upravo u pitanju „Zašto sve ovo radim?“ počinje jedna od najvažnijih ljudskih potraga. Čoveku, po njegovom učenju, nije dovoljno da mu bude prijatno, da bude uspešan ili da izbegne patnju. Potrebno mu je da u sopstvenom životu vidi smisao.
Frankl je do tog zaključka došao kroz psihijatrijsku praksu i lično iskustvo nacističkih koncentracionih logora. Preživeo je Aušvic i druge logore, izgubio članove porodice i posmatrao ljude kojima je bilo oduzeto gotovo sve što je do tada činilo njihov život.
Iz tog iskustva nastala je jedna od najuticajnijih knjiga 20. veka, Čovekova potraga za smislom, ali i ideja koja će postati osnova njegovog psihoterapijskog pristupa: čovek može da podnese izuzetno teške okolnosti ako u njima još postoji razlog zbog kojeg vredi nastaviti.
Kada uspeh više nije dovoljan
Savremeni čovek veoma rano nauči kako izgleda uspešan život. Dobro obrazovanje. Posao. Napredovanje. Više novca. Bolji položaj. Sledeći cilj. Retki su oni koji nauče da postave drugo pitanje: Zašto mi je sve to važno?
U toj razlici između uspeha i smisla nalazi se jedna od ključnih ideja Franklove psihologije. Ostvarenje cilja može da donese zadovoljstvo, ali ne mora da donese osećaj da život ima vrednost. Moguće je postići gotovo sve i ipak jednog jutra otkriti da ono što je trebalo da donese ispunjenje više ne znači mnogo.
Frankl je takvo stanje povezivao sa egzistencijalnim vakuumom – osećajem unutrašnje praznine koji nastaje kada čovek više ne zna čemu njegov život teži.
To je posebno zanimljivo u poslovnom svetu, gde se vrednost čoveka lako poistoveti sa njegovim rezultatima koje je postigao. Godinama se može živeti od sledećeg projekta, unapređenja, kompanije, investicije ili priznanja. Problem nastaje kada se stigne do cilja, a očekivano zadovoljstvo izostane.
Uspeh odgovara na pitanje šta je postignuto. Smisao traži odgovor na pitanje zbog čega je to vredelo postići.
Smisao se ne krije samo u velikim stvarima
Franklova ideja smisla ponekad se pogrešno tumači kao potraga za jednom velikom životnom misijom. Ali smisao, prema logoterapiji, ne mora da bude spektakularan. Frankl je govorio o nekoliko puteva kojima ga čovek može pronaći: kroz ono što stvara i daje svetu, kroz ljubav i iskustvo odnosa sa drugim čovekom i, kada okolnosti zaista ne mogu da se promene, kroz stav koji zauzima prema neizbežnoj patnji.
Za jednog čoveka smisao može biti posao koji smatra vrednim. Za drugog dete koje odgaja. Za nekoga pisanje knjige, zidanje kompanije ili kreiranje umetničkog dela. Nekome je smisai briga o drugima.
Zajedničko je nešto drugo: pažnja se pomera sa pitanja „Šta mogu da dobijem od života?“ na pitanje „Šta život u ovom trenutku traži od mene?“
Tu se Frankl značajno udaljava od kulture neprekidne potrage za srećom. Sreća, po njegovom shvatanju, teško može da bude direktan cilj. Što se više juri, lakše izmiče. Mnogo češće dolazi kao posledica života posvećenog nečemu što prevazilazi trenutnu potrebu za zadovoljstvom.
Čoveku je potreban drugi čovek
Drugi važan izvor smisla Frankl je nalazio u ljubavi. Ne u broju kontakata, poznanstava ili ljudi koji vas prate, već u iskustvu da je drugi čovek zaista viđen i da neko vidi njega.
Ta ideja možda danas zvuči važnije nego u vreme kada je nastajala logoterapija. Tehnologija je omogućila gotovo neprekidnu komunikaciju, ali nije nužno rešila problem usamljenosti. Moguće je tokom čitavog dana biti u kontaktu sa desetinama ljudi, a ipak nemati osobu pred kojom nije potrebno igrati nikakvu ulogu.
Frankl je u ljubavi video mnogo više od emocionalne utehe. Za njega je ljubav jedan od načina da čovek prepozna jedinstvenost drugog ljudskog bića – ne samo ono što ta osoba trenutno jeste, već i ono što može da postane.
Zbog toga pitanje dobrog života nije samo pitanje šta je neko ostvario. Važno je i sa kim je taj život podelio.
Poslednja sloboda koju čovek ima
Najzahtevniji deo Franklove misli odnosi se na patnju.
On nije tvrdio da je patnja dobra niti da je treba tražiti. Ako može da se ukloni, treba je ukloniti. Ali postoje situacije u kojima čovek ne može da promeni ono što mu se dogodilo. Tada ostaje pitanje kakav će stav prema tome zauzeti. Upravo tu Frankl nalazi poslednji prostor ljudske slobode.
„Ne možemo birati sve okolnosti. Ne možemo sprečiti svaki gubitak, bolest, razočaranje ili neuspeh. Ali okolnost i odgovor na nju nisu isto“ pisao je Frankl.
Neuspeh može postati dokaz lične bezvrednosti, ali može postati i iskustvo iz kojeg će nastati drugačija odluka. Gubitak može čoveka promeniti, ali ne mora potpuno odrediti ko će on posle tog gubitka biti. To nije samo optimizam niti tvrdnja da je dovoljno „misliti pozitivno“. Franklova ideja je mnogo ozbiljnija: čak i kada je prostor spoljne slobode veoma mali, čovek pokušava da sačuva unutrašnju slobodu da odredi sopstveni odnos prema onome što mu se događa.
Tri stvari koje vredi sačuvati
Ako bi se Franklova misao prevela na savremeni život, tri stvari posebno se izdvajaju: nešto čemu se čovek posvećuje, ljudi koje voli i unutrašnja sloboda da bira svoj odnos prema okolnostima.
Problem nastaje kada se jedna od njih zameni nečim što samo liči na nju.
Karijera može zameniti svrhu. Mreža poznanstava može izgledati kao bliskost. Kontrola nad životom može se pogrešno poistovetiti sa unutrašnjom stabilnošću.
Sve može dugo da funkcioniše sve dok jednog dana ne prestane da funkcioniše. Tada pitanje nije kako vratiti stari život. Možda je važnije pitati šta je u njemu bilo toliko vredno da zaslužuje da se nastavi.
Frankl je umro 1997. godine, ali je pitanje na kojem je zasnovao svoj rad verovatno još aktuelnije danas kada su svi opsednuti produktivnošću, rezultatima i stalnim poređenjem.
Najteži trenutak možda nije onaj u kojem čovek nije uspeo. Mnogo teži može biti trenutak kada je uspeo u svemu što je smatrao važnim, a zatim otkrio da je izgubio odgovor na pitanje zbog čega mu je to uopšte bilo važno.
Jer čoveku nije uvek potrebno da okolnosti postanu lakše. Ponekad mu je najpotrebnije da ponovo zna zbog čega želi da kroz njih prođe.
