Knjige o jurnjavi za srećom, uspehom, o samopomoći i ljudskoj svemoći zauzimaju najsistaknutija mesta današnjih knjižara. Društvene mreže svakodnevno nude nova pravila za bolji život, a psihologija otkriva sve više o tome kako funkcionišu um i emocije. Ipak, iako deluje da je sve vrlo jasno i dostupno, da je mudrost lako usvojiti i po njoj živeti, u praksi nije baš tako. Ljudi i dalje imaju utisak da im izmiče ono najvažnije: osećaj da zaista žive dobro. Tako bar kažu istraživanja i psiholozi.
Francuski filozof Pjer Ado nudio je rešenje: pisao je da odgovor možda ne treba tražiti u novim teorijama, već u zaboravljenoj tradiciji staroj više od dve hiljade godina. Ceo svoj rad posvetio je antičkoj filozofiji, ali ne zato da bi je proučavao kao istorijsku disciplinu. Njegova želja bila je mnogo ambicioznija – da pokaže kako su stari Grci i Rimljani filozofiju doživljavali kao svakodnevnu praksu, kao umetnost življenja koja čoveka menja iznutra.
Zbog toga danas Pjera Adoa ne čitaju samo filozofi. Njegove knjige nalaze se na policama psihologa, psihoterapeuta i filozofskih savetnika, pa i HR eksperata. Nije bio terapeut niti je razvio psihoterapijsku školu, ali je pokazao da su mnogi principi koje savremena psihologija danas potvrđuje bili poznati još antičkim misliocima. Učenje da svako treba da prepozna sopstvene misli, da razvija korisne navike, prihvati ono što ne može da promeni i neguje unutrašnju pažnju – sve su to veštine koje su, prema Pjeru Adou, činile srž filozofskog života mnogo pre nego što su dobile naučna objašnjenja.
Filozofija počinje tek kada zatvorite knjigu
Jedna od najvažnijih ideja Pjera Adoa bila je da je moderna kultura filozofiju pretvorila u teoriju. Čitate Platona, Aristotela ili Seneku da biste razumeli njihove ideje, analizirali pojmove ili položili ispit. Antički filozofi, međutim, nisu promišljali, učili i pisali iz tog razloga. Njihovi tekstovi bili su namenjeni ljudima koji su želeli da promene način na koji žive.
U knjizi Filozofija kao način življenja Ado objašnjava da je za stare filozofe svaka misao imala praktičnu svrhu. Nije bilo dovoljno razumeti šta je hrabrost, pravednost ili umerenost. Te vrline morale su da postanu deo svakodnevice.
To je možda i najveća razlika između antičkog i savremenog čoveka. Danas ljudi veruju da će ih znanje promeniti. Kupujete knjige, slušate predavanja, podvlačite inspirativne citate i osećate zadovoljstvo nakon što osvestite da ste nešto naučili. Ali, razumevanje nije isto što i promena.
Pjer Ado često podseća da“ „filozofija počinje tek onda kada zatvorimo knjigu“.
Zbog toga je veliku pažnju posvetio onome što naziva duhovnim vežbama, temi njegove istoimene knjige Duhovne vežbe i antička filozofija. Reč nije o religijskim obredima, već o jednostavnim svakodnevnim praksama kojima čovek oblikuje sopstveni karakter. To može biti jutarnje podsećanje na ono što vam je zaista važno, večernje preispitivanje sopstvenih postupaka, vežbanje zahvalnosti ili svesno prihvatanje okolnosti koje ne možete da promenite.
Filozofija, smatrao je Ado, „nije zbir ideja koje nosimo u glavi. Ona postaje vidljiva tek u načinu na koji razgovaramo sa ljudima, donosimo odluke, reagujemo na neuspehe ili podnosimo prolaznost“.
Karakter nastaje iz navike
Među filozofima kojima se Pjer Ado često vraćao posebno mesto zauzima Aristotel. Ne zato što je imao odgovor na svako pitanje, već zato što je razumeo jednu jednostavnu istinu o ljudskoj prirodi:“ karakter ne nastaje od velikih odluka, već od malih postupaka koje svakodnevno ponavljamo“.
Aristotel je govorio da čovek postaje pravedan tako što čini pravedna dela, hrabar tako što se ponaša hrabro, a umeren tako što uči da vlada svojim željama. Vrline nisu urođene osobine. One su navike.
Pjer Ado smatrao je da upravo u toj misli leži srce antičke filozofije. Čovek ne postaje bolji zato što zna šta je dobro, već zato što dobro iznova bira. Svaki postupak ostavlja trag i polako oblikuje ono što nazivamo karakterom.
Savremena psihologija danas govori o formiranju navika, neuroplastičnosti i promeni ponašanja kroz ponavljanje. Rečnik je drugačiji, ali zaključak je iznenađujuće sličan. Ljudi se ne menjaju preko noći. Menjaju se onim što svakodnevno rade.
Zato Pjer Ado nije verovao u velike životne preokrete. Verovao je u male, gotovo neprimetne promene koje, ponavljane dovoljno dugo, postaju novi način života. 2Nije presudno kakve misli imate danas, mnogo je važnije kakvog čoveka svojim postupcima postajete sutra“ reči su Adoa.
Sreća nije osećanje, već način života
Savremena kultura sreću često predstavlja kao cilj koji treba dostići. Kada se ostvare planovi, pronađe pravi posao ili nestanu problemi, očekuje se da će se pojaviti i osećaj ispunjenosti. Pjer Ado smatrao je da su antički filozofi razmišljali sasvim drugačije. Za njih sreća nije bila prolazno raspoloženje, već posledica načina na koji čovek živi.
Upravo zato Aristotel nije postavljao pitanje: Da li sam srećan? Važnije je bilo pitanje: Da li živim u skladu sa svojim najboljim mogućnostima? Dobar život nije značio odsustvo teškoća. Naprotiv, podrazumevao je razvijanje vrlina koje čoveku omogućavaju da dostojanstveno odgovori na izazove koje život neminovno donosi.
Sličnu misao Pjer Ado pronalazio je i kod stoika. Nije moguće upravljati svim događajima, ali je moguće upravljati načinom na koji se na njih odgovara. Upravo u toj razlici nalazi se prostor unutrašnje slobode. Današnja psihologija taj prostor prepoznaje kao emocionalnu regulaciju, otpornost i sposobnost da se pažnja usmeri na ono što zaista zavisi od nas.
Dobar život nastaje u odnosima sa drugima
Iako se antička filozofija često doživljava kao put ka unutrašnjem miru, Pjer Ado je podsećao da nijedan filozof nije zamišljao čoveka kao usamljeno biće. Aristotel je govorio da se karakter oblikuje u zajednici, kroz prijateljstvo, poverenje i odgovornost prema drugima. Seneka je smatrao da je mudrost beskorisna ako ne doprinosi životu drugih ljudi, dok je Marko Aurelije podsećao da je čovek stvoren da sarađuje.
Ta misao danas zvuči iznenađujuće savremeno. Jedna od najdugovečnijih studija o ljudskom razvoju, Harvardova studija odraslog doba, pokazala je da kvalitet bliskih odnosa snažnije utiče na zdravlje, zadovoljstvo i dugovečnost od bogatstva ili profesionalnog uspeha. Nauka je, na neki način, potvrdila ono što su antički filozofi naslućivali vekovima.
Za Pjera Adoa filozofija nikada nije bila povlačenje iz sveta. Filozofija je poziv da čovek postane pažljiviji sagovornik, pouzdaniji prijatelj i odgovorniji član zajednice. Mudrost nije bila merena količinom pročitanih knjiga, već kvalitetom odnosa koje čovek gradi.
Ne zaboravite da živite
Možda nijedna knjiga Pjera Adoa ne sažima njegovu filozofiju bolje od dela Ne zaboravi da živiš. Naslov gotovo prozaičan, zvuči kao prijateljski savet, ali u njemu je sadržana njegova najvažnija poruka.
„Život se ne menja onda kada se pročita još jedna knjiga ili usvoji još jedna teorija. Menja se kada jedna dobra misao postane svakodnevna navika“. Zato je Pjer Ado smatrao da filozofija nije zbir odgovora na velika pitanja, već vežba pažnje, prisutnosti i odgovornosti prema sopstvenom životu. Možda se tu krije razlog zašto su Adoove knjige na listi obavezne literature savremenih psihologa i terapeuta, pa i HR-ova.
Neće biti iznenađenje ako knjige Pjera Adoa postanu hit u narednih nekoliko godina. Bez obzira što ne nudi prečice, kao ni filozofi antičkog doba čije je ideje izučavao ceo život, Ado nudi dobar put za dobar svakodnevni život bez velikih otkrića i tajnih formula.
