En Djuk, bivša šampionka u pokeru danas je poznata i cenjena kao istraživač u oblasti donošenja odluka. Djuk smatra da je odlučivanje veština koja se može učiti, ali koju većina ljudi nikada ne nauči sistematski.
„Ljudi najčešće sude o svojim odlukama prema ishodu, a ne u prema kvalitetu razmišljanja koji im je prethodio. Upravo tu se krije najveća greška“ piše En Djuk.
Njeno istraživanje i praktični okvir za donošenje odluka posebno su dragoceni u trenucima ako se pitate: da li da nastavim ili treba da odustanem?
Kada uspeh više nije jasan
En Djuk je na više mesta navodila primere koji su mnogima poznati – iskustvo započinjanja doktorskog rada koji je počeo kao intelektualna avantura, a završio se kao emocionalno i egzistencijalno iscrpljivanje. Bez stabilnog finansiranja, uz više poslova i pod stalnim pritiskom, dilema nije bila samo profesionalna, već duboko lična. Odlazak je delovao kao neuspeh, ostanak kao polagano sagorevanje.
Djuk u svojim tekstovima i objavljenoj knjizi upozorava na kognitivnu grešku koju naziva „resulting“ ili vrednovanje prema rezultatu. To je sklonost da odluku ocenjujete prema tome kako se završila, a ne prema informacijama i procesu na osnovu kojih je doneta. Loša odluka može imati dobar ishod zbog sreće, baš kao što se dobra odluka može završiti loše zbog faktora van vaše kontrole.
„Postoje samo dve stvari koje određuju kako će vam se život odvijati“, kaže Djuk. „Jedna je sreća nad kojom nemate kontrolu. Druga je kvalitet vaših odluka. A kvalitet odluka u velikoj meri određuje kvalitet života.“
Zašto nikada niste učili da odlučujete?
Nakon što je napustila profesionalni poker, gde je osvojila milione i titulu na World Series of Poker, En Djuk se posvetila proučavanju pitanja zašto pametni ljudi sistematski donose loše odluke. Zaključak je jednostavan, ali poražavajući: odlučivanje se gotovo nigde ne uči kao veština.
„Učimo decu trigonometriju, ali zašto ih ne učimo verovatnoći? Svaka odluka koju donosimo jeste prognoza budućnosti“ piše Djuk.
Iz tog uvida nastala je Alliance for Decision Education, organizacija čiji je cilj da donošenje odluka postane osnovna životna veština, podjednako važna kao čitanje ili matematika.
Problem preterane upornosti
Jedan od ključnih uvida En Djuk i njenih saradnika odnosi se na pogrešno shvaćenu istrajnost. Dok se u savremenoj kulturi upornost slavi kao vrhovna vrlina, Djuk upozorava da mnogi ljudi, naročito profesionalci stariji od 25 godina, ostaju predugo u lošim situacijama.
Ljudi nisu dovoljno fleksibilna, već tvrdoglavo i uporno gura napred po svaku cenu. Ljudi ne znaju kada da odustanu, kaže Djuk.
To vodi do poznate zablude potonulog troška ili sklonosti da „nastavimo sa nečim samo zato što smo već uložili mnogo vremena, novca ili emocija, iako su ti resursi nepovratno izgubljeni“.
Ostati ili otići?
En Djuk sa saradnicima predlaže primenljiv proces:
Prvo, postavite rok odluke. Zapitajte se: Koliko dugo sam spreman da trpim ovu situaciju ako se ništa ne promeni? Bez roka, ostajete zarobljeni u neodređenom nezadovoljstvu.
Zatim, primenite tzv. mentalno putovanje kroz vreme. Zamislite sebe na tom budućem datumu i jasno definišite:
- kako izgleda dobar scenario (šta se konkretno mora promeniti da bih ostao),
- i kako izgleda loš scenario (koji jasni znaci ukazuju da je vreme za odlazak).
Ovi pokazatelji postaju vaši kriterijumi izlaska, merljivi, opipljivi i oslobođeni trenutnih emocija.
Na kraju, ključno pitanje: kolika je verovatnoća da će se dobar scenario zaista dogoditi?
„Kada ljudi iskreno procene tu verovatnoću, često shvate da su zapravo spremni da odu i to odmah.“
Veština koja menja živote
Duke veruje da bi društvo koje bolje razume neizvesnost, koje zna da promeni pravac bez osećaja poraza i koje ne robuje pogrešnoj lojalnosti prošlim ulaganjima, bilo otpornije i zdravije.
„U svetu u kojem karijere više nisu linearne, a stabilnost nije zagarantovana, sposobnost donošenja kvalitetnih odluka pod neizvesnošću postaje ključna profesionalna i životna prednost. Možda je najvažnija odluka koju svi donosimo upravo ova: da li ćemo preuzeti odgovornost ne samo za ono što biramo već i za način na koji biramo“ poručuje En Djuk.
