Na samom početku 2026. obeležava se 170 godina od rođenja najvećeg srpskog kompozitora. Stevan Stojanović Mokranjac rođen je 9. januara 1856. u Negotinu, a preminuo je 1914. u Skoplju. Bio je mnogo više od kompozitora. Kao melograf, ugledavši se na svog prethodnika, Kornelija Stankovića, sakupljao je narodne pesme širom Srbije i implementirao ih u svoje stvaralaštvo. Tako je u vremenu u kojem je Srbija tragala za kulturnim izrazom koji bi bio predstavljen Evropi, dao pun doprinos kroz stvaralaštvo koje je bilo utemeljeno u sopstvenoj tradiciji.
Mokranjac nije težio revolucionarnim formama, već unutrašnjem uzdizanju muzike naroda.
„Narodna pesma nije prosta zato što je narodna, već zato što je iskrena“, govorio je.
U takvoj filozofiji leži istorijska uloga Mokranjca – uvesti srpsku muziku u umetnost, a da se pritom ne otuđi od njenog izvora. Tako su i nastali spomenici muzičke kulture Srbije poput „Rukoveti“ ili „Heruvimske pesme“. Poslednje njegovo delo ,“Neotpevana pesma“ savršeno oslikava završetak njegovog života početkom velikog ratnog vihora koji je zahvatio kontinent 1914.
Odrastao uz pesmu
Rođenje u Negotinu, sredini koja je bogata pevačkom i crkvenom tradicijom poprilično je usmerila Mokranjca. Ostao je rano bez oca, što je uticalo na rano sazrevanje i povučenost. Okružen muzikom, vremenom u kojem je slušao pojanja u crkvi, svadbene melodije ali i žalopojke upotpunilo je kasnije razmišljanje:
„Nisam ja učio narodnu pesmu, ja sam u njoj odrastao“.
Izuzetan talenat se naslućivao i u tome što je melodije pesama pamtio bez notnog zapisa. Od dečačkih dana upražnjavao je pojanje u crkvi. Prve veće korake napravio je na školovanju u Beogradu, gde je kao gimnazijalac bio član Prvog beogradskog pevačkog društva. U hor je primljen zbog izvanrednih glasovnih mogućnosti, iako nije imao dovoljan broj godina. Uz pomoć ovog društva 1879. odlazi na Konzervatorijum u Minhen, gde započinje muzičke studije.
Srpsko muzičko bilo
Mokranjčevo školovanje u inostranstvu odvijalo se u složenim uslovima. Želja za znanjem i usavršavanjem bila je obeležena stalnom materijalnom oskudicom. Što zbog toga, što zbog nesuglasica sa direktorom Konzervatorijuma prekida školovanje i vraća se u Srbiju. Kasnije doškolovavanje u Rimu i Lajpcigu donelo mu je još preispitivanja. U jednom pismu prijatelju napisao je:
„Ovde učim mnogo, ali sve češće mislim da moja muzika ne može nastati ovde“.
Taj osećaj kulturne distance od zapadne Evrope bio je presudan za njegov umetnički put. Dok su drugi težili da se prilagode evropskim uzorima, Mokranjac je tražio način da ih preoblikuje u srpskom duhu. Na stranim učilištima dobio je tehniku i mnogobrojne muzičke alate, ali je svesno odbio da bude jedan od mnogobrojnih epigona stranih stilova. Krajnji odraz ovakvog stava su dela čije se brojke mere desetinama, a protkana su srpskim narodnim i crkvenim pesmama.
Mokranjac i van hora
Povratak u Beograd nakon studija obeležile su mnogobrojne aktivnosti pored stvaralaštva koje su vezane za kulturnu sliku Beograda i Srbije kada je muzika u pitanju. Stevan Stojanović Mokranjac za to vreme osnovao je prvi mešoviti hor u Srbiji, što je za to vreme bilo poprilično avangardno.
Dirigent Prvog beogradskog pevačkog društva postaje 1887. Posebno zapažen nastup bio je u manastiru Žiča na obeležavanju 500 godina od Bitke na Kosovu 1889. Ređaju se gostovanja po Solunu, Beču, Trstu, Rusiji, Nemačkoj, Turskoj. Ovacije i bisevi dešavali su se svuda, mada je Mokranjac često odbijao počasti. Smatrao je da muzika „ne trpi sujetu“.
Jedan od članova hora zapisao je njegove reči:
„Ne pevamo mi da bismo se svideli, već da bismo bili dostojni“.
Prvi Gudački kvartet u Srbiji osnovao je 1899. za koji je i komponovao nakon toga. Njegova ideja o osnivanju muzičke škole u Beogradu ostvarena je 1. novembra 1899. uz pomoć Stanislava Biničkog, a od 1946. godine do danas nosi Mokranjčevo ime. U školi je Mokranjac radio kao upravnik i predavač, a kao učitelj pojanja radio je i na Bogosloviji.
Ako muzika potraje duže
Zaostavština Stevana Stojanovića Mokranjca nije samo u notama, već i u postavljenim temeljima srpske muzičke svesti. Dela poput Rukoveti u kojima je satkao narodne pesme i mnoge sačuvao od zaborava, kao i duhovna dela, predstavljaju spoj umetnosti i narodne duše.
Miloje Milojević, kompozitor i muzikolog, neposredno nakon Mokranjčeve smrti napisao je:
„Mokranjac je prvi u srpskoj muzici dao konačan oblik nacionalnom stilu”.
Njegov rad na beleženju narodnih melodija bio je pionirski, nešto nalik Vuku Karadžiću, jer su mnoge pesme zahvaljujući njemu sačuvane od zaborava. Imao je uticaja i kao pedagog na čitavu generaciju kompozitora i izvođača. Muzika Mokranjca živa je i danas u crkvenim pojanjima, horskim nastupima i nacionalnim svečanostima. Obistinila se tako jedna njegova skromna želja:
„Ako moja muzika potraje duže od mene, biću zadovoljan“.
Ratni događaji su Mokranjca naterali da se povuče u Skoplje gde je njegov muzički genij polako otišao u ,,fade out”.
