Kina ima kapital, ogromno tržište, tehnološke kompanije, podatke, inženjere i državu sposobnu da ubrza primenu novih tehnologija. U trci za veštačku inteligenciju, koja sada već sada podseća na maraton, sposobnost kineskih vlasti da brzo sprovedu velike tehnološke promene smatrala se jednom od glavnih prednosti zemlje.
Ali ekonomista Karl Benedikt Frej sa Oxford-a, ukazuje na drugačiju slabost Kine.
Nisu u pitanju čipovi.
Nije nedostatak stručnjaka.
Nisu čak ni američka tehnološka ograničenja.
Problem bi mogao biti u tome što Kina nema dovoljno razvijen sistem socijalne zaštite koji bi ljudima pružio sigurnost ako zbog veštačke inteligencije ostanu bez posla.
U tekstu u kojem analizira kinesku sliku budućnosti, Frej iznosi naizgled paradoksalnu tezu: socijalna država, koja se često predstavlja kao trošak i prepreka inovacijama, mogla bi da postane jedna od najvažnijih prednosti u AI revoluciji.
Pitanje više nije samo koja država može najbrže da razvije novu tehnologiju već koja država može da ubedi svoje stanovništvo da prihvati posledice uvođenja takvih inovacija.
Kina je počela da staje na kočnicu
Nekoliko događaja u Kini privuklo je Frejevu pažnju.
Krajem aprila kineski sud presudio je da AI kompanija ne može legalno da otpusti zaposlenog samo zato što je njegov posao automatizovan. Nedugo zatim kineski regulatori su, prema navodima koje Frej prenosi, obustavili izdavanje novih dozvola za autonomna vozila širom zemlje nakon velikog problema sa robotaksijima u Vuhanu. Taksisti u tom gradu već su ranije tražili od vlasti da uspore uvođenje tehnologije. Istovremeno su kineski državni mediji kritikovali kompanije koje razmatraju otpuštanja zbog AI-ja, uz poruku da imaju obavezu da zaštite zaposlene.
Kada se ti događaji posmatraju zajedno, Frej primećuje zanimljiv obrazac: Kina možda počinje da usporava uvođenje AI tehnologije.
Na prvi pogled ovo deluje nelogično. Autoritarna država bi, teorijski, trebalo da ima veliku prednost u tehnološkoj trci. Može brže da donosi odluke, lakše prevaziđe otpor zaposlenih i sindikata i sprovede tehnološke promene bez dugih političkih rasprava.
Liberalne demokratije imaju izbore, sindikate, prava na protest, složene procedure i brojne institucije koje mogu usporiti promene.
Ali upravo tu Frej pronalazi paradoks. Sposobnost države da nametne tehnologiju nije isto što i sposobnost društva da podnese posledice.
Šta se događa kada AI uzme posao?
Frejeva ključna teza zasniva se na logičnom pitanju: Šta zaposleni dobija ako prihvati tehnologiju koja može da ukine njegovo radno mesto?
U zemljama sa razvijenim sistemima socijalne zaštite odgovor može biti: naknadu za nezaposlene, zdravstvenu zaštitu, prekvalifikaciju i pomoć u pronalaženju novog posla.
Takav sistem ne dovodi do gubitka radnog mesta, ali sprečava da gubitak posla automatski znači „egzistencijalni slom“. Upravo zbog toga Frej smatra da socijalna država može da ubrza, a ne da uspori tehnološke promene.
Ako država može uverljivo da garantuje da tehnološko potiskivanje zaposlenih neće značiti siromaštvo, ljudi i njihovi predstavnici lakše će prihvatiti novu tehnologiju. To potpuno menja tradicionalnu predstavu prema kojoj su visoka socijalna davanja samo teret za inovativnu ekonomiju.
Kina sigurnost ne može da obeća
Tu se pojavljuje kineski problem.
Javna socijalna potrošnja u Kini, prema podacima koje navodi Frej, iznosi oko deset odsto BDP-a, što je manje od polovine proseka OECD-a.
Stotine miliona unutrašnjih migranata i dalje se suočavaju sa nepovoljnijim položajem zbog sistema hukou, odnosno registracije prebivališta koji utiče na pristup određenim javnim uslugama. Istovremeno, kineska domaćinstva i dalje sama snose značajan deo zdravstvenih troškova.
„Ekonomista Beri Noton pokazao je da je Kina izgradila veliki deo institucionalnog okvira potrebnog za univerzalni sistem socijalne zaštite, ali su transferi i dalje relativno skromni. Sistem dodatno opterećuju podela između gradskih i ruralnih područja i starenje stanovništva“ piše Frej.
Problem postoji i kod osiguranja za slučaj nezaposlenosti. Sistem je uglavnom pravljen da odgovori na cikličnu nezaposlenost – privremeni gubitak radnih mesta tokom ekonomskog pada.
AI može da proizvede nešto mnogo složenije: strukturnu nezaposlenost, u kojoj određeni poslovi jednostavno prestaju da budu potrebni.
A, relativno mali deo nezaposlenih u Kini prima odgovarajuće naknade.
Nisu ugroženi samo fabrički radnici
Postoji još jedan razlog zbog kojeg je AI posebno osetljiv za Kinu.
Prethodne faze industrijalizacije nudile su relativno jasnu razmenu. Radnici su prihvatali niske plate i teške uslove jer je bilo uvreženo očekivanje da će ekonomski razvoj doneti više fabrika, više radnih mesta, urbanizaciju i rast životnog standarda.
Frej kao primere navodi Južnu Koreju i Tajvan. Tokom njihove industrijalizacije vlasti jesu ograničavale delovanje nezavisnih sindikata, ali su istovremeno stvarale nova radna mesta i podizale životni standard. Poruka je bila ovakva: danas je teško, ali sutra će biti bolje.
Sa veštačkom inteligencijom takvo obećanje je mnogo teže dati. Automatizacija više ne dolazi samo u fabrike. Dolazi u kancelarije, u uslužne delatnosti, na digitalne platforme i ugrožava obrazovane mlade zaposlene jednako kao i fizičke radnike.
To se događa upravo u trenutku kada kineska ekonomija usporava, dok je nekadašnja predstava da će svaka nova generacija imati više mogućnosti od prethodne sve teže održiva.
Problemi na tržištu nekretnina posebno su pogodili očekivanja mladih. Nesigurnost na tržištu rada podstiče domaćinstva da više štede iz predostrožnosti, dok se istovremeno javlja nostalgija za godinama kada je rast bio stanje stvari.
U takvom okruženju AI nije samo tehnološko pitanje.
Istorija pokazuje zašto je to važno
Frej se vraća nekoliko vekova unazad da bi objasnio zašto socijalna sigurnost može biti važna za prihvatanje tehnologije.
Velika Britanija je tokom industrijske revolucije imala sistem socijalne pomoći koji je u to vreme bio razvijeniji nego u većem delu Evrope. Prema takozvanom Starom zakonu o siromašnima, lokalne zajednice su još od 1601. bile zakonski obavezne da pomažu siromašnima sposobnim za rad. U praksi, mnoge su isplaćivale novčanu pomoć nezaposlenima i ljudima sa malim prihodima, pokrivale stanovanje, obezbeđivale hranu i gorivo i plaćale medicinsku pomoć.
Ekonomisti Avner Grajf i Murat Ijigun, čije istraživanje Frej navodi, utvrdili su da su engleske oblasti sa većom pomoći siromašnima po stanovniku imale manje pobuna tokom industrijalizacije.
Sistem je imao brojne nedostatke, ali je funkcionisao kao amortizer društvenog udara.
Frej zapravo podvlači da socijalna država možda nije suprotnost tehnološkom napretku. Možda je jedan od uslova da društvo taj napredak prihvati.
Kina je već jednom platila cenu
Frej podseća i na kinesku istoriju.
Vekovima su zanatska udruženja pružala otpor mehanizaciji kako bi zaštitila svoje članove. Prema njegovom tumačenju, takav otpor doprineo je odlaganju kineske industrijalizacije.
Sličan rizik vidi i danas. Ako politička potreba da se zaštite postojeća radna mesta postane dovoljno velika, vlasti mogu početi da usporavaju primenu tehnologije koja bi dugoročno mogla povećati produktivnost i ekonomski rast. Tada država dolazi pred neprijatan izbor.
Može brzo da uvodi AI i rizikuje rast nezadovoljstva ljudi čija radna mesta nestaju. Ili može da štiti postojeće poslove i rizikuje tehnološko zaostajanje.
Razvijena socijalna zaštita nudi treću mogućnost: ne štititi svaki posao, već zaštititi čoveka koji ga gubi.
Ni Zapad nema idealan odgovor
Frejeva analiza nije tvrdnja da su SAD i Evropa rešile problem. Naprotiv.
U SAD osiguranje za slučaj nezaposlenosti obuhvata sve manji deo ljudi bez posla upravo u trenutku kada AI počinje da utiče na tržište rada.
Evropa ima drugačiji problem. U pojedinim zemljama zaštita je toliko snažno vezana za očuvanje konkretnog radnog mesta da može usporiti primenu nove tehnologije.
Frej navodi primer Nemačke, gde je radnički savet tražio od kompanije da zaposlenima zabrani korišćenje ChatGPT-ja. Sud za radne sporove u Hamburgu odbacio je zahtev, ali je kompanija ipak morala da prolazi kroz sudski postupak.
Takva pravna neizvesnost povećava cenu eksperimentisanja sa novom tehnologijom.
Još upečatljiviji je primer kompanije SAP. Kada je SAP 2024. restrukturirao poslovanje oko AI-ja i ukinuo približno 8.000 pozicija, morao je da izdvoji 2,2 milijarde evra za dobrovoljne odlaske i prevremeno penzionisanje.
Prema proceni koju Frej navodi, taj iznos odgovarao je vrednosti većoj od tri godišnje plate po pogođenom zaposlenom u Evropi. Dakle, ni prevelika zaštita konkretnog radnog mesta nije nužno rešenje.
Danska pokazuje mogući model
Frej smatra da je Danska možda najbliža ravnoteži koja će biti potrebna u AI eri.
Danski model poznat kao „fleksigurnost“ kombinuje dve stvari koje na prvi pogled deluju suprotstavljeno.
Kompanijama je relativno lako da menjaju broj zaposlenih. Ali, ljudi koji izgube posao imaju jaku socijalnu zaštitu, naknade za nezaposlenost, programe prekvalifikacije i aktivnu pomoć pri pronalaženju novog zaposlenja. Odnosno, sistem ne pokušava da po svaku cenu sačuva svako postojeće radno mesto. Pokušava da zaštiti čoveka tokom prelaska sa jednog posla na drugi.
Za AI revoluciju ta razlika može biti presudna. Kompanije mogu da uvode novu tehnologiju, a zaposleni znaju da gubitak određenog posla ne znači da ostaju bez ikakve zaštite.
Poruka koju treba svi da čuju
Najvažnija Frejeva poruka tiče se svih i treba je čuti.
Globalna AI trka između Kine i SAD obično se predstavlja kao borba za najnaprednije čipove, najveću računarsku snagu, najbolje modele, podatke i stručnjake. Ali, postoji još jedna vrsta infrastrukture.
Institucije.
„Ako AI zaista promeni milione radnih mesta, zemlje neće morati samo da razvijaju tehnologiju. Moraće da upravljaju njenim društvenim posledicama. Tu bi kineska slabost mogla postati mnogo ozbiljnija nego što danas izgleda“ piše ekonomista.
Kina bi, prema Freju, morala da izgradi jaču socijalnu državu upravo u trenutku kada joj usporavanje ekonomskog rasta i starenje stanovništva taj zadatak čine težim. SAD i Evropa polaze sa bolje pozicije, ali ni njihovi sistemi nisu spremni za brzinu i obim promena koje bi AI mogao da donese.
„Amerika mora da ojača zaštitu ljudi koji gube posao. Evropa mora da pronađe način da štiti zaposlene, a da istovremeno ne sprečava kompanije da menjaju način rada. Kina mora da uradi i jedno i drugo. I tu se pojavljuje možda najzanimljiviji paradoks nove tehnološke revolucije.
Pobednik možda neće biti država koja može najlakše da skloni radnike sa puta mašinama. Biće to država koja ljudima može da pruži dovoljno sigurnosti da se novih mašina ne plaše“ jedno je od predviđanja i upozorenja ekonomiste Karla Benedikta Freja.
