Nekoliko sekundi do kraja utakmice, rezultat je izjednačen, a odluka mora da bude doneta odmah. Ko će izvesti poslednji napad? Da li zameniti igrača koji upravo igra odlično zato što je plan napravljen prethodne večeri govorio drugačije? Da li verovati statistici, sopstvenom osećaju ili onome što se vidi na licima igrača? U sportu se ovakve odluke donose pred budnim okom miliona ljudi, a posledice su vidljive gotovo istog trenutka. U poslovnom svetu nema semafora koji će odmah pokazati da li je direktor pogrešio, ali suština problema je vrlo slična: odluku treba doneti pod pritiskom, često sa nepotpunim ili protivrečnim informacijama, a posledice mogu odrediti budućnost čitavog tima ili kompanije.
Autori analize objavljene u časopisu Harvard Business Review-u nekoliko godina proučavali su 11 uspešnih trenera iz NFL-a, NBA lige, MLB-a, Premijer lige, La Lige, Lige šampiona i vrhunskog ragbija u Evropi, Australiji i Novom Zelandu. Zanimalo ih je šta se zapravo događa u njihovim glavama kada moraju da odluče – kako razmišljaju, kako upravljaju emocijama i koliko se oslanjaju na ljude oko sebe. Ono što su otkrili nije nova formula za savršenu odluku. Naprotiv, pokazalo se da ono što spolja izgleda kao izvanredan instinkt najčešće počinje mnogo pre trenutka u kojem odluka mora da bude donesena.
Najbolje odluke se donose pre nego što problem nastane
Vrhunski treneri pokušavaju da unapred zamisle situacije u kojima će se naći i da odgovore na najvažnija pitanja dok još imaju vremena za razmišljanje. Jedan trener koji je osvojio Svetsko prvenstvo u ragbiju objasnio je da situacije koje će zahtevati odluku treba predvideti i, kada god je moguće, rešenje pronaći unapred. „Cilj nije isplanirati budućnost do poslednjeg detalja, već sprečiti da se u trenutku najvećeg pritiska raspravlja ko odlučuje, šta je važno i na osnovu kojih informacija“ rekao je trener istraživačima.
Jedan menadžer MLB tima upravo je tako postupio tokom Svetske serije. Veče pre utakmice njegov stručni štab odlučio je da protiv određenog bacača pruži priliku mladom igraču, ali i da ga zameni veteranom ukoliko protivnik kasnije uvede „levaka“. Kada se upravo to dogodilo u sedmoj izmeni, mladi igrač je igrao toliko dobro da je postojalo iskušenje da se prvobitni plan promeni. Trener ga je ipak zamenio. Veteran je kasnije pogodio houm-ran kojim je praktično odlučena utakmica. „Odluku smo doneli prethodne večeri“, objasnio je trener.
To ne znači da se dobri lideri slepo drže plana. Znači da dobro razmisle pre situacije kada strah, publika, rokovi i posledice još nisu preuzeli kontrolu.
Jednako zanimljiv je njihov odnos prema informacijama. Danas kada gotovo svaki poslovni problem može da proizvede desetine izveštaja, grafikona, analiza i AI preporuka, lako je poverovati da više podataka automatski znači bolju odluku. Treneri iz ovog istraživanja razmišljaju drugačije. Jedan od njih traži najviše tri ključne informacije, dok NBA trener upozorava da previše podataka iz previše izvora samo zamagljuje odluku. Analitika jeste važna, ali nije zamena za procenu. Jedan ragbi trener zato ne želi da ključne podatke biraju samo analitičari već i pomoćni treneri koji razumeju kontekst i ljude iza brojki.
U tome se nalazi važna lekcija i za poslovni svet u trenutku kada AI može da ponudi analizu gotovo svega. Problem više nije samo kako doći do informacije. Sve češće je problem prepoznati koja informacija zaista zaslužuje pažnju.
Što izgleda kao intuicija često nije spontano
Kada utakmica počne, plan više nije dovoljan. Menja se rezultat, menja se raspoloženje ekipe, pojavljuju se greške, strah i euforija. Vrhunski treneri se tada ne trude da postanu ljudi bez emocija, već da spreče da emocije odlučuju umesto njih. Jedan evropski fudbalski trener rekao je da sliku najviše može da zamagli razmišljanje o tome kako će mediji reagovati. Kada se u odluku uvuku strah i zamišljanje budućih reakcija, kvalitet procene počinje da opada.
Istovremeno, trener mora da vidi ono što statistika ne može da pokaže. Kako se igrač kreće? Da li govori drugačije nego inače? Da li je čovek koji je obično temperamentan odjednom povučen? Da li neko ko izgleda mirno zapravo nema dovoljno energije za odlučujući trenutak? Najbolji treneri ne traže univerzalne znake nervoze ili samopouzdanja, već odstupanje od uobičajenog ponašanja konkretnog igrača. I čak ni tada ne veruju prvom utisku. Jedan trener opisuje kako svoju procenu proverava sa kolegama tri ili četiri puta pre nego što donese odluku.
Tu nastaje ono što se spolja često naziva „osećajem“. Istraživanje pokazuje da odluke koje izgledaju intuitivno uglavnom nisu spontane. One nastaju iz dugog iskustva i prepoznavanja obrazaca. Čovek koji je neku vrstu situacije video stotinama puta može veoma brzo da prepozna šta se događa, čak i pre nego što ume precizno da objasni zašto nešto zna. Objašnjenje dolazi posle prepoznavanja.
Zato intuicija vrhunskog trenera nije suprotnost pripremi. Ona je često njen rezultat.
Dobra odluka ne mora da bude i dobar rezultat
Možda je najvažnija lekcija ovog istraživanja ono što treneri rade kada se sve završi. U profesionalnom sportu utakmica se ponovo gleda, analiziraju se potezi i traži trenutak u kojem je nešto moglo drugačije da se uradi. Najbolji treneri pritom ne pokušavaju da stvore sliku sopstvene nepogrešivosti. Jedan iskusni NFL trener ima jednostavnu rečenicu kada pogreši: možda je pogrešno odlučio, ali će iz toga nešto naučiti za sledeći put.
Posebno je važna razlika između loše odluke i lošeg ishoda. Kada se jedan igrač povredio, stručni štab je morao da odluči da li da ga stavi na listu povređenih i time ga sigurno izgubi na četiri nedelje ili da rizikuje čekajući brži oporavak. Odlučili su se za oprezniju varijantu. Igrač se oporavio ranije nego što se očekivalo, pa se naknadno pokazalo da bi druga odluka donela bolji rezultat. Trener je priznao da bi ishod bio povoljniji da su postupili drugačije, ali nije smatrao da je odluka zbog toga bila neodgovorna. U trenutku kada je doneta, na osnovu tada dostupnih informacija, bila je razumna. Njegova poruka bila je jednostavna: ponekad postoji više dobrih odluka.
To je možda jedna od najtežih lekcija za lidere. Rezultat je lako procenjivati kada je već poznat. Mnogo je teže pitati da li je proces kojim se do odluke došlo bio dobar.
„Zato vrhunski treneri posle greške ne popravljaju samo taktiku. Popravljaju i odnose. Ako je odluka izazvala konflikt, vraćaju se razgovoru, priznaju svoj deo odgovornosti i pokušavaju da obnove poverenje. A zatim menjaju sistem kako se ista vrsta problema ne bi ponovila. Jedan evropski fudbalski trener je, posle pogrešnog angažovanja igrača, promenio način na koji prikuplja informacije i procenjuje da li se novi igrač zaista uklapa u tim. Greška tako nije ostala samo neprijatno sećanje, već je promenila način na koji će se donositi sledeća odluka.
Sport i biznis nisu isti. U sportu postoji rezultat na semaforu i relativno brzo postaje jasno ko je pobedio. Poslovne odluke mogu pokazati svoje posledice tek posle nekoliko meseci ili godina. Ali pritisak, nepotpune informacije, ljudi čije reakcije treba razumeti i odgovornost za posledice postoje u oba sveta“ pišu autori HBR.
Najveća lekcija vrhunskih trenera zato nije kako doneti savršenu odluku. Takva vrsta sigurnosti uglavnom ne postoji. Njihova prednost je u tome što ne čekaju trenutak krize da bi počeli da razmišljaju. Pripremaju se ranije, poznaju svoje ljude, kontrolišu sopstvene emocije, veruju iskustvu – a kada pogreše, vraćaju se odluci dovoljno hrabro da iz nje nešto promene.
