Najvažnije odluke retko se donose u trenutku kada su dostupne sve potrebne informacije. Mnogo je češće slučaj da su podaci nepotpuni, neki od njih međusobno suprotstavljeni, okolnosti se menjaju, a odluka ipak ne može da čeka. To važi za odgovornog koji procenjuje da li treba promeniti strategiju jednako kao i za svakodnevne situacije u kojima je potrebno razdvojiti ono što je zaista važno od onoga što samo odvlači pažnju.
Novo istraživanje Univerziteta Ajova, objavljeno u stručnom časopisu Journal of Neuroscience, nudi zanimljiv uvid u ono što se u takvim trenucima događa u mozgu. Istraživači su proučavali deo korteksa, odnosno mrežu moždanih područja koji imaju važnu ulogu u kognitivnoj kontroli i povezivanju informacija potrebnih za ponašanje usmereno ka cilju.
Rezultat je zanimljiv: kada donošenje odluke postane složenije, ovaj sistem ne reaguje jednostavno tako što „radi više“. Menja način na koji komunicira sa drugim delovima mozga, u zavisnosti od toga koja je informacija u tom trenutku važna.
Drugim rečima, kvalitetna odluka možda manje zavisi od količine informacija koje mozak može da obradi, a više od njegove sposobnosti da prepozna kojoj informaciji upravo tada treba dati „najveću težinu„.
Mozak mora da prepozna čemu više ne treba verovati
U eksperimentu je učestvovalo 38 osoba između 18 i 35 godina. Učesnici su najpre učili veze između različitih kombinacija boja, lica i prizora i odgovarajućih fizičkih reakcija, poput pritiska određenog dugmeta određenim prstom.
A onda su istraživači promenili pravila. Ono što je do tada davalo tačan odgovor više nije funkcionisalo. Učesnici su morali da procene da li su pogrešili zato što nisu dobro videli neki detalj ili zato što se promenio sam kontekst zadatka. Upravo je ta neizvesnost omogućila istraživačima da posmatraju kako mozak odlučuje kojim informacijama treba verovati.
„Donošenje odluka u uslovima nejasnoće često zahteva razmatranje više izvora informacija i prilagođavanje težine koja se svakom od njih daje kada su dokazi ograničeni ili nesigurni“, objasnio je za Inc. Kai Hvang, profesor psiholoških i neuroloških nauka i jedan od autora istraživanja.
Uz pomoć funkcionalne magnetne rezonance i računarskog modela, istraživači su pratili kako se različiti signali integrišu. Njihovi nalazi ukazuju na to da određena čvorišta frontoparijetalne mreže mogu selektivno da pojačavaju upravo one informacije koje su najvažnije za trenutni cilj.
To menja pojednostavljenu predstavu o dobrom odlučivanju. Mozak ne tretira sve podatke kao podjednako važne. On pokušava da odredi šta je relevantno upravo sada.
Više informacija ne znači nužno i bolju odluku
Upravo tu istraživanje postaje posebno zanimljivo za poslovni svet. Savremeni rad podrazumeva gotovo neprekidan priliv podataka: mejlove, poruke, izveštaje, analitiku, sastanke, procene saradnika, zahteve klijenata, tržišne signale. U takvom okruženju lako nastaje pretpostavka da će bolja odluka biti doneta ako se prikupi još informacija.
Ali problem često nije nedostatak informacija. Problem je kojoj od njih dati prednost.
Rukovodilac, na primer, može istovremeno imati podatke koji pokazuju pad prodaje, informacije o promeni ponašanja kupaca, upozorenje finansijskog sektora, optimističnu procenu sopstvenog tima i signal da konkurent priprema novi proizvod. Nijedna informacija sama po sebi ne daje odgovor. Odluka zahteva procenu koja od njih najbolje objašnjava ono što se trenutno događa.
Nalazi tima iz Ajove ukazuju da je upravo ta fleksibilnost važan deo načina na koji mozak rešava neizvesnost. Kada se okolnosti promene, mora se promeniti i značaj koji se pridaje pojedinim signalima. To je suprotno jednoj od čestih zamki u odlučivanju: zadržavanju poverenja u informaciju koja je nekada bila korisna i onda kada se situacija u međuvremenu promenila.
Dobra odluka počinje razdvajanjem važnog od nevažnog
Istraživanje se nadovezuje na raniji rad iste laboratorije iz 2025. godine, prema kojem frontoparijetalni korteks održava neku vrstu sažetog prikaza informacija koje dobija iz drugih delova mozga. Kada su signali nepotpuni, potrebno ih je povezati, proceniti i na osnovu njih usmeriti ponašanje.
Autori smatraju da bi ova saznanja mogla pomoći i u daljem proučavanju stanja u kojima postoje teškoće prilagođavanja ponašanja promenjenom kontekstu. Za poslovni život, međutim, posebno je zanimljiv ovakav zaklučak istraživača.
Kada se okolnosti komplikuju, česta reakcija je prikupljanje još podataka, razmatranje dodatnih scenarija i traženje novih mišljenja. Međutim, kvalitet odluke ne zavisi samo od količine dostupnih informacija. Zavisi i od sposobnosti da se nevažnom signalu smanji „težina“, a relevantnom poveća.
U poslovnom okruženju to znači da dobro odlučivanje nije samo pitanje inteligencije, iskustva ili brzine. Potrebna je i mentalna fleksibilnost da se prihvati da podatak koji je juče bio presudan danas možda više nije, da se stara pretpostavka odbaci kada je okolnosti više ne potvrđuju i da se pažnja preusmeri na signal koji bolje odgovara novoj situaciji.
Zato jedno od korisnijih pitanja pre važne odluke možda nije: „Da li postoji dovoljno informacija?“
Mnogo važnije moglo bi da bude: „Od svega što je poznato, šta je u ovom trenutku zaista važno?“
