Veštačka inteligencija može za nekoliko sekundi da pronađe podatak za kojim biste do pre samo par godina tragali satima. Može da pročita ogromnu količinu dokumenata, poveže informacije, pronađe obrasce u prošlosti i na osnovu njih predloži šta bi moglo da se dogodi sledeće. Što je bolja u tome, međutim, sve zanimljivije postaje jedno drugo pitanje: šta se događa kada odgovor još nigde ne postoji? Kada nije potrebno pronaći ono što je već poznato, već zamisliti nešto što još nema ni oblik, ni podatke, ni prethodno iskustvo koje bi potvrdilo da je moguće? Japanci za jednu takvu sposobnost imaju reč. Kosorjoku.
Šingo Ueno, izvršni direktor Sumitomo Corporation, japanskog konglomerata čija je tržišna vrednost oko 55 milijardi dolara, smatra da bi upravo ona mogla da postane posebno važna u eri AI. Kosorjoku se može približno objasniti kao sposobnost da se zamisli budućnost koja još ne postoji, ali takav prevod ne otkriva potpuno značenje ovog pojma. Japanski poslovni strateg Keniči Omae, koji je o njemu pisao u knjizi The Next Global Stage, opisuje ga kao nešto između vizije, koncepta i imaginacije. Ipak, kosorjoku nije maštanje. To je, prema Omaeu, sposobnost da se vidi ono što je nevidljivo i da se da oblik onome što je još bezoblično, a zatim da se takva vizija sprovede u delo. Nije dovoljno zamisliti budućnost. Potrebno je pronaći način da ona postane moguća.
Kada AI zna sve što je bilo
Ueno nije jedan od poslovnih lidera koji na veštačku inteligenciju gledaju sa distance. Naprotiv, kaže da je svakodnevno koristi i da mu značajno pomaže, povećava efikasnost. Posle više od četiri decenije rada u Sumitomu dobro zna koliko vremena može da bude izgubljeno na jednostavnu potragu za informacijom o tome kako je kompanija nekada rešavala sličan problem. Ono za šta mu je ranije možda bio potreban čitav dan, AI danas može da pronađe gotovo trenutno. To se savršeno uklapa u njegov stil upravljanja – odluke voli da donosi odmah, bez beskrajnog vraćanja istog pitanja sa sastanka na sastanak.
Ali kada je pokušao da veštačkoj inteligenciji prepusti i samu odluku, rezultat ga je razočarao. Odgovore je opisao kao neupotrebljive. Problem, smatra Ueno, nije u tome što AI nema dovoljno podataka, već upravo u prirodi tih podataka: oni dolaze iz prošlosti. Veštačka inteligencija može da analizira ono što se dogodilo, pronađe obrasce i na osnovu njih pokaže mogući pravac. Ali, budućnost koja zaista donosi nešto novo po definiciji nema dovoljno podataka o sebi. Ona još nije postala prošlost iz koje bi algoritam mogao da uči. „AI analizira podatke iz prošlosti kako bi nam pokazao pravac. Ali i dalje se zasniva na prošlosti“, kaže Ueno. „Ne može da stvori budućnost. Ne može zaista da pokaže viziju.“
Tu kosorjoku postaje mnogo više od japanske reči. Decenijama je poslovna prednost pripadala ljudima koji su znali više, imali više iskustva i umeli bolje da pronađu potrebnu informaciju. AI polako menja vrednost tih sposobnosti jer znanje čini dostupnijim, a analizu bržom. Ako mašina može za nekoliko sekundi da pronađe ono što se nekada godinama skupljalo iskustvom, ljudska vrednost moraće sve više da se pomera prema sposobnosti da se sa tim znanjem uradi nešto što još nije urađeno. Pitanje više neće biti samo „Šta znate?“, već „Šta možete da zamislite sa onim što znate?“
U tome je i razlika između predviđanja i kosorjokua. Predviđanje pokušava da odgovori šta će se najverovatnije dogoditi ako se postojeći obrasci nastave. Kosorjoku pita kakva bi budućnost mogla da bude ako neko odluči da je napravi drugačijom. Prvo polazi od verovatnoće. Drugo od mogućnosti.
Budućnost ne mora da počne velikim izumom
To ne znači da će budućnost pripadati samo ljudima sposobnim za revolucionarne ideje. Ueno insistira upravo na suprotnom. „Ne moramo da budemo pronalazači. Ne moramo da smislimo nešto potpuno novo“, kaže. „Možemo da krenemo od nečega što već postoji, poboljšamo ga i učinimo svojim.“ Velike promene ionako retko nastaju ni iz čega. Mnogo češće počinju drugačijim povezivanjem poznatih stvari, prenošenjem rešenja iz jedne oblasti u drugu, prepoznavanjem potrebe koju drugi još nisu jasno videli ili jednostavnim pitanjem kako nešto što već postoji može da izgleda bolje.
Za takvu vrstu razmišljanja potreban je i prostor, a to je možda najneočekivaniji deo Uenove priče. Vikendom, kaže, uglavnom pokušava da ne razmišlja o poslu. Potrebno mu je da „odmori glavu“ kako bi se vratio sa novim idejama. U poslovnoj kulturi koja je dugo slavila neprekidnu zauzetost, ta navika može izgledati gotovo kao luksuz. Ali, ako će najveća ljudska prednost u odnosu na AI biti sposobnost da se povezuje, zamišlja i stvara ono što još ne postoji, onda um zatrpan neprekidnim zadacima možda nema dovoljno prostora upravo za ono što bi trebalo da radi najbolje.
I tu se možda nalazi zanimljivija budućnost odnosa čoveka i veštačke inteligencije od neprekidnog pitanja ko će koga zameniti. AI može da preuzme kopanje po prošlosti, da pronađe dokument, analizira podatke, sažme iskustva i pokaže obrasce. Čoveku tako može da ostavi više vremena za pitanje koje se ne može jednostavno postaviti pretraživaču: šta bi iz svega toga tek moglo da nastane?
Što AI bude bolji u korišćenju svega što ljudi već znaju, vrednije će postajati upravo ono što još niko ne zna.
Videti ono što još nije vidljivo, dati oblik onome što ga još nema i pronaći način da se to ostvari – to je kosorjoku.
