Džoni Keš (1932-2003) je bio muzički bard 20. veka. Autor koji je kroz pakao prošao sam noseći gitaru. Nije bio njegov posmatrač, već učesnik. U svojoj pesmi „Help me“, shvata da ne može sam kroz život. Priznaje da je bio ubeđen da može, ali da nije bio u pravu. Ovo današnje vreme u kojem je toliko izražena individualnost priziva preispitivanje i borbu kroz koju je prolazio ovaj kantautor. Njegove reči mogu poslužiti kao opomena današnjem čoveku. Pevao je o grehu, jer ga je poznavao, o bolu jer ga je nosio i o smrti jer joj je često bio blizu.
Bio je čovek koji je znao koliko čovek može da izdži pre nego što se slomi i šta ostane kad se sve sabere i oduzme. Dok savremena kultura ohrabruje samodovoljnost i stalni privid kontrole nad sopstvenim životom, Džoni Keš svojim tekstovima podseća na cenu iluzije da čovek može sve sam. U današnjem vremenu bez previše autentičnosti Keš svojom stvarnošću i dalje zavređuje pažnju.
Sa farme u svet
Džoni Keš je rođen u Arkanzasu kao četvrto od sedmoro dece u farmerskoj porodici koja je živela u siromašnom delu Kingslenda. Porodica je bila deo programa za siromašne poljoprivrednike za vreme Velike depresije. Najteža ekonomska kriza u istoriji sveta obeležila je i Kešov život. Težak rad na poljima pamuka, oskudica i stroga porodična pravila bila su Kešova svakodnevica. Njegov pogled na svet formirao se u takvoj sredini. U tišini južnjačke provincije, bez romantike ali sa dubokim osećajem za pravdu i duševni bol. Događaj koji ga je oblikovao je i smrt starijeg brata u nesreći sa motornom testerom. Keš taj dan nije otišao sa bratom na posao i kako je govorio u intervjuima ta tragedija je duboko oblikovala njegov pogled na svet ispunjen između ostalog krivicom i iskupljenjem. Teme koje su ga uz tugu, veru, smrt i spasenje pratile kroz celo buduće stvaralaštvo.
Memfis i Sun records kao sudbina
Muzika je u njegov život ušla kroz crkvu i porodicu. Majka mu je pevala stare protestantske himne i ohrabrivala ga da peva, dok je otac bio rezervisan, smatrajući muziku nesigurnim životnim putem. Keš je rano počeo da peva gospel pesme, a prve akorde na gitari naučio je kao tinejdžer, koristeći muziku kao utočište od teške svakodnevice. Nakon srednje škole, 1950. godine stupa u vazduhoplovstvo SAD i biva raspoređen u Nemačku. Upravo tokom vojne službe počinje ozbiljnije da piše pesme, među njima i rane verzije kompozicija koje će kasnije obeležiti njegovu karijeru. Po povratku u Sjedinjene Države, nastanjuje se u Memfisu, gde upoznaje scenu oko izdavačke kuće Sun Records. Tu nastaje njegov prepoznatljivi, ogoljeni zvuk. Minimalistički, mračan i iskren, koji ga je već na početku izdvojio od drugih.
Džoni Keš i pesme o ljudima sa margine
Muzikološka ocena stvaralaštva Džonija Keša, iako ga je teško zatvoriti u jedan žanr, nalazi se i u Encyclopedia Britannica. Tu je tumačen da je potekao iz tradicije kantrija ali da je tokom karijere proširio delovanje kroz elemente rokabilija, folka i bluza. Rani snimci za Sun records poput ,,I Walk the Line“ i ,,Folsom Prison Blues“, već su pokazivali njegov prepoznatljiv izraz.
Šezdesetih godina, albumi ,,At Folsom Prison“ i ,,At San Quentin“ učvrstili su njegov status umetnika koji peva u ime zatvorenika i društveno odbačenih, dok je ,,Ring of Fire“ potvrdila njegovu sposobnost da kantri spoji sa snažnim, gotovo pop senzibilitetom. U tom kontekstu nastaje i njegov nadimak „Man in Black“, jer je svesno nosio crno kao simbol solidarnosti sa siromašnima, zatvorenicima, vojnicima koji se nisu vratili kući i svima koje je društvo guralo na marginu. U pesmi „Man in Black“ otvoreno objašnjava da ne nosi crno zbog estetike, već kao podsetnik na nepravdu i patnju u Americi.
Bežanje u drogu od slave i patnje
Kao i mnoge zvezde, ni Keš nije uspeo u muzičkom biznisu da ostane čist kada su psihoaktivne supstance u pitanju. Malo zbog slave, ali više zbog pomenutih lomova u životu počeo je da koristi amfetamine i barbiturate. Šezdesetih godina zavisnost od narkotika dovodi ga do hapšenja, raspada prvog braka i finansijskog kolapsa. On je ipak nastavio da stvara i nije bio od onih koji su se skrivali od javnosti već je otvoreno pevao o tome. Svoj pad u pesmama je obrađivao kroz teme kao što je krivica ili slabost i potreba za iskupljenjem. Priznavao je greh, ali je tražio i izlaz iz njega kroz svojevrstan duhovni dijalog. Sam je govorio „I believe in God, but I question myself.“
Kroz greh u Kuću slavnih
Posebno je upečatljiva pesma „Help Me“, muzička molitva u formi gospela. U njoj se ne obraća publici već Bogu, priznajući da je umoran, slab i izgubljen. Stihovi su jednostavni, ogoljeni, bez metafora, a upravo zato i deluju iskreno. „Help me“ nije dramatičan vapaj rok zvezde, već tiha ispovest čoveka koji je došao do kraja. Pesma pokazuje i kako je Keš ličnu borbu sa zavisnošću pretvorio u duhovni vapaj i i želju da se podigne sa dna koje je dotakao. Negde između svih borbi koje je vodio Keš je upisao svoje ime kao retko ko u tri muzičke kategorije Kuće slavnih. Contry, rock and roll and gospel muzike. Čak 18 Grammy nagrada uključujući i one počasne obezbedilo mu je mesto osobe koja je postala kontrast epohi.
