Nemačka je u prvoj polovini 2026. godine ostvarila rezultat koji je pre samo desetak godina delovao gotovo nedostižno – obnovljivi izvori energije pokrili su rekordnih 58 odsto ukupne potrošnje električne energije. Ovaj istorijski maksimum predstavlja novu prekretnicu u projektu „Energiewende“, najvećoj energetskoj transformaciji koju je sprovela jedna industrijska ekonomija u modernoj istoriji.
Za zemlju koja je pre dve decenije gotovo u potpunosti zavisila od uglja, gasa i nuklearne energije, podatak da danas više od polovine električne energije dolazi iz vetra, sunca, biomase i hidroelektrana predstavlja dokaz da zelena tranzicija više nije politički slogan, već ekonomska realnost. Međutim, iza impresivnih procenata krije se i niz pitanja: koliko je Nemačku koštao ovaj zaokret, da li je industrija platila previsoku cenu i može li ostatak Evrope da prati nemački model?
Od nuklearne sile do zemlje vetra i sunca
Nemačka energetska tranzicija formalno je započela početkom 2000-ih godina, kada je vlada kancelara Gerharda Šredera usvojila prvi Zakon o obnovljivim izvorima energije (EEG). Pravi zamah usledio je posle nuklearne katastrofe u Fukušimi 2011. godine, kada je tadašnja kancelarka Angela Merkel donela odluku o postepenom gašenju svih nuklearnih elektrana.
Poslednja tri nemačka nuklearna reaktora ugašena su u aprilu 2023. godine, čime je završena jedna era nemačke energetike. Istovremeno, Berlin je postavio ambiciozan cilj da zemlja postane klimatski neutralna do 2045. godine.
Danas Nemačka raspolaže sa više od 100 gigavata instaliranih solarnih kapaciteta, oko 66 gigavata vetroelektrana na kopnu i približno devet gigavata vetroparkova na moru. Do 2030. godine planirano je gotovo udvostručenje ovih kapaciteta.
Vetar je ponovo postao nemački saveznik
Prema podacima Centra za istraživanje solarne energije i vodonika Baden-Virtemberg (ZSW) i Saveznog udruženja za energetiku i vodoprivredu (BDEW), rast udela obnovljivih izvora u 2026. godini pre svega je rezultat značajnog povećanja proizvodnje energije iz vetra.
Proizvodnja električne energije iz vetroelektrana na kopnu povećana je za sedam procenata, dok je proizvodnja iz vetroparkova na Severnom i Baltičkom moru skočila za čak 28,3 odsto. Istovremeno, proizvodnja solarne energije porasla je za 3,7 procenata.
Ovaj rast dolazi nakon relativno slabije 2025. godine, kada su neuobičajeno niske brzine vetra privremeno usporile napredak nemačke zelene tranzicije.
- Kako je Nike izgubio korak: Da li Svetsko prvenstvo može da vrati sportskog giganta na pobednički put?
- Kako je Nemačka postala evropska laboratorija zelene tranzicije: Da li je „Energiewende“ konačno uspela?
- Kako Ilon Mask pretvara svemirsku kompaniju u AI imperiju
- Kada brendovi koriste AI da skrate produkcijski budžet, Gen Z to tumači to kao nepoštovanje
- Novi brojevi magazina Svet bankarstva i investicija, Svet osiguranja i Svijet osiguranja
Direktor ZSW-a Frithjof Štais ocenio je da rast obnovljivih izvora nije samo pitanje ekologije, već i ekonomske bezbednosti.
„Što je veći udeo obnovljivih izvora energije, to smo manje zavisni od uvoza fosilnih goriva i otporniji na energetske cenovne šokove“, izjavio je Štais.
Koliko je Nemačka platila zelenu tranziciju?
Cena nemačke energetske tranzicije predmet je rasprava već više od dve decenije. Procene ekonomskih instituta pokazuju da su subvencije za obnovljive izvore energije, ulaganja u mrežnu infrastrukturu i modernizaciju energetskog sistema do sada premašile 500 milijardi evra.
Industrija je posebno osetila posledice energetske krize izazvane ruskom invazijom na Ukrajinu 2022. godine. Energetski intenzivne kompanije, posebno u hemijskoj, metalurškoj i automobilskoj industriji, suočile su se sa rekordnim cenama električne energije i gasa.
Zbog toga je nova vlada kancelara Friedrich Merz pokrenula planove za izgradnju novih gasnih elektrana koje bi u budućnosti trebalo da koriste vodonik, kako bi se obezbedila stabilnost elektroenergetskog sistema kada nema dovoljno vetra i sunca.
Ugalj još nije rekao poslednju reč
Iako se često govori o nemačkom odustajanju od fosilnih goriva, ugalj i dalje igra važnu ulogu u energetskom sistemu zemlje.
Udeo uglja u proizvodnji električne energije smanjen je sa 23,3 odsto 2020. godine na oko 20,4 odsto tokom 2025. godine. Prema važećim zakonima, potpuni izlazak iz uglja planiran je do 2038. godine, mada deo stručnjaka i političara zagovara ubrzanje tog procesa do 2030. godine.
Paradoks nemačke tranzicije jeste da je zemlja istovremeno ugasila nuklearne elektrane, ali još nije uspela potpuno da eliminiše ugalj iz svog energetskog miksa.
Najveći problem nije proizvodnja, već mreža
Energetski stručnjaci upozoravaju da najveći izazov nemačke tranzicije više nije proizvodnja zelene energije, već njeno skladištenje i transport.
Glavni industrijski centri nalaze se na jugu zemlje, dok se najveći vetroparkovi grade na severu, zbog čega Nemačka ubrzano ulaže milijarde evra u proširenje elektroenergetske mreže i razvoj baterijskih sistema za skladištenje energije.
Pored toga, Berlin planira ogromna ulaganja u proizvodnju zelenog vodonika, koji bi trebalo da postane ključni energent za industriju čelika, hemijsku industriju i teški transport.
Da li je nemački model uspeo?
Odgovor zavisi od ugla posmatranja.
Sa klimatskog aspekta, Nemačka je ostvarila značajan napredak. Emisije ugljen-dioksida nastavljaju da padaju, a zemlja je, prema trenutnim projekcijama, i dalje na putu da ispuni ciljeve za 2030. godinu.
Sa ekonomskog stanovišta, slika je složenija. Visoke cene energije, ogromna ulaganja u infrastrukturu i izazovi u industrijskoj konkurentnosti pokazuju da zelena tranzicija nije samo ekološki projekat, već i jedan od najskupljih ekonomskih eksperimenata u modernoj Evropi.
