„Sada treba da budem srećniji nego ikada. Upravo sam dobio Nobelovu nagradu. Idem u Švedsku. Poznat sam. Ne moram više da radim. A, pogledajte u kakvom sam ja stanju!?“, na početku intervjua za The New York Times rekao je Gabrijel Garsija Markes 1982.
Novinar, pisac, maštovit pripovedač slobodnog uma, majstor priče, putnik, političar leve struje vođen emocijama više nego bilo kakvom doktrinom, Markes u životu nije pravio mnogo kompromisa. Svoje kolumbijsko poreklo je vodio svuda sa sobom i želeo je da svet Latinske Amerike prikaže u pravom svetlu bez obzira da li sedi za ručkom sa visokim državnicima, komandantima gerila ili kolegama novinarima. Markes je bio za promene.
Na pitanje kako je moguće da podržava i francuskog predsednika Miterana i Fidela Kastra, rekao je:
„Logično je. Progres u Francuskoj stoji uz Miterana, u Latinskoj Americi uz Kastra.“
Markes i slava
Prošlo je nešto više od 10 godina od smrti velikog pisca. Po želji Markesovih sinova, 2024. je objavljen njegov roman Vidimo se u avgustu na kojem je radio pred smrt iako se borio sa demencijom. Preveden je i na srpski.
Za života, Markes je bio veoma slavan. Popularnost ga je pritiskala i doživljavao ju je, kako je rekao, kao invaziju na privatnost i pritisak dok piše. Slava traje 24 sata dnevno i poredi je sa bombardovanjem koje ne prestaje, a koje može da rani.
„Postalo je teško dok pišem. Čovek ne može da zaboravi da sve što napiše ide velikom broju ljudi. Slava je ugodna, ali loše je što traje ceo dan“ u intervjuu za NYT rekao je Markes.
I, dok je voleo da priča o detinjstvu, odrastanju u Arkataki sa babom i dedom, Markes se često prisećao ovog perioda koji je najviše uticao na njegovo pisanje. Da život razume kroz slike, nasledio je od dede koji je ga je vodio u cirkus i bioskop i koji je pričao čudesne priče iz građanskog rata. Od babe je nasledio maštovitost i dar da pamti porodične legende jer je baba ceo familijarni život organizovala prema porukama koje je dobijala u snovima. Markes je bio jedno od 16 dece i roditelji su se preselili u drugo mesto zbog očevog premeštaja kao telegrafiste. Tako je kao dečak ostavljen da raste sa rodbinom u kojoj nije bilo dece.
Onaj ko mnogo čeka
Veliki pisac, velikog životnog iskustva, novinar koga je ovaj zanat naučio realnosti, kako je rekao, dao je veliki broj intervjua. To su uglavnom bili dugi razgovori u kojima je Markes voleo da govori i o sebi, ali i o ljudima i pojavama koje je voleo da analizira i kritikuje.
Kada je govorio o radu i stvaranju, ovako je govorio:
„Mislim da bez izuzetne discipline ne možete da napišete knjigu koja nešto vredi.
Onaj ko mnogo čeka, može malo da očekuje.
Jedina gora stvar od lošeg zdravlja je loše ime.
Nema leka koji može da izleči što sreća ne može.
Loš dan vredi mnogo novca.
Nije istina da ljudi prestanu da jure za svojim snovima kada ostare. Ljudi ostare kada nemaju više snova.
Inspiracija uvek dolazi nenajavljena.“
Markes o pravdi i lažima
Ako biste i danas cenjenog kolumbijskog pisca pitali o pravdi ili lažima, rekao bi vam da pravda korača sa mukom, ali ipak stiže tamo gde treba. A, laž je mnogo prijatnija od sumnje, korisnija je od ljubavi i duže traje od istine. I, sramota ima loše pamćenje.
„Svet mora da je potpuno poremećen“, rekao bi Markes, „kada se ljudi voze prvom klasom, a književnost ih prati kao teret. Ono što me je naučio roman Sto godina samoće je da ne smem da zaboravim da treba da čitam samo one knjige koje me teraju da ih čitam iznova“.
Na kraju, tvrdio je da je nemoguće da ne postanete ono što drugi veruju da jeste. Niko vam ne može oduzeti sve plesove koje ste otplesali.
Kao i gotovo svi stvaraoci, i Markes je govorio o bogu. „Ne verujem u boga, ali ga se bojim… Budite mirni. Bog vas čeka pred vratima“, u intervjuu pre više od 30 godina rekao je Gabrijel Garsija Markes.
Želeo je da čita samo knjige kojima će se vraćati, a takve je knjige pisao. Sto godina samoće, Hronika najavljene smrti, Ljubav u doba kolere ili Patrijarhova jesen velika su dela koja je Markes ostavio iza sebe kao deo svog unutrašnjeg sveta. A, verovao je da svaki čovek ima tri života: javni, privatni i tajni.
A, ako volite ekranizacije romana, preporuka je aktuelna serija Sto godina samoće Netflix podukcije.