Suočavanje sa velikim životnim ili poslovnim preokretima često vodi u stanje „duboke paralize analize“. Kada vaganje opcija postane iscrpljujuće, a neodlučnost blokira svaki sledeći korak, rešenje se može pronaći u svesnom postavljanju jednog naizgled jednostavnog pitanja: „Šta je najgore što može da se desi?“
„Sama činjenica da se ovo pitanje postavi u trenucima krize nije dovoljna. Prava moć ove metode leži u razumevanju emotivnih i mentalnih procesa koji do neodlučnosti dovode. Ljudske emocije su u svojoj suštini prediktivne, a ne reaktivne – mozak neprekidno pokušava da predvidi šta će se dogoditi sledeće i, što je još važnije, kako će se u tim okolnostima osećati“ piše psiholog Nutson.
Zašto se plašimo svojih emocija?
Utemeljenje ove teorije nalazi se u naučnim radovima profesora psihologije i neuroloških nauka na Univerzitetu Stanford, Brajana Nutsona, koji vodi projekat posvećen afektivnoj neurologiji. Njegova istraživanja o takozvanim „anticipatornim emocijama“ odnosno emocijama koje se javljaju u procesu iščekivanja događaja, pokazuju da mozak projektuje ishode pre nego što se oni zapravo dogode.
Samopouzdanje je, neurološki gledano, predviđanje da će plan uspeti, dok je strah uverenje da sledi neuspeh. Kada se donošenje odluka posmatra kroz prizmu ovih unutrašnjih prognoza, otvara se prostor za racionalnu analizu kočnica koje svakoga sputavaju.
Vrhunski stručnjaci za postignuća i produktivnost koji rade sa menadžerima investicionih fondova vrednih milijarde dolara ili sa elitnim profesionalnim sportistima na Olimpijskim igrama, uspešno koriste ovu tehniku u praksi kako bi pomogli klijentima da prebrode blokade.
Četiri primera iz prakse
Kroz strukturisani proces suočavanja sa najgorim scenarijom, uspešno se „demontiraju“ različiti oblici profesionalnih strahova:
- „Nadređeni će misliti da nemam dovoljno znanja“. Direktor ljudskih resursa u velikoj finansijskoj firmi dugo je odlagao da zatraži unapređenje, iako je bio svestan sopstvenih sposobnosti. Suočavanjem sa pitanjem o najgorem ishodu, prepoznao je da se zapravo plaši ljutnje ili lošeg mišljenja svog nadređenog. Spoznaja da menadžment zapravo želi inicijativu i proaktivnost pomogla mu je da prevaziđe strah i napravi korak napred.
- „Projekat možda neće uspeti i uslediće javna neprijatnost“. Vrhunski bacač u bejzbol ligi nije uspevao da se posveti učenju nove tehnike bacanja koja bi unapredila njegovu igru, iz straha od neuspeha i javne blamaže na utakmici. Racionalizacija problema podsetila ga je da novu tehniku ne mora da koristi pred publikom sve dok u nju ne stekne apsolutno poverenje na treninzima.
- „Odluka će izazvati ljutnju autoriteta“. Olimpijska borderka želela je da preskoči jedno manje takmičenje kako bi sačuvala snagu i izbegla povrede pre glavne trke, ali je strahovala od reakcije trenera. Kada je definisala da je najgora posledica puka privremena ljutnja mentora, shvatila je da je odmor pred najvažniji nastup u karijeri vredan tog rizika.
- „Žaliću što nisam verovao u sopstvenu procenu“ Menadžer velikog hedž fonda beležio je lošije rezultate krajem godine i oklevao da povuče veliku investiciju u decembru. Najgori scenario bio je dodatni gubitak novca. Međutim, kada je postavio pitanje šta je najgore što se može desiti ako odustane, a investicija se pokaže kao uspešna, zaključak je bio jasan: osećaj razočaranja u sopstveni nedostatak hrabrosti bio bi znatno teži od eventualnog finansijskog promašaja.
Vakcinacija protiv straha od neuspeha
Kada nastupi faza blokade i nemogućnosti donošenja odluke, ključni korak je precizno definisanje najgoreg ishoda, savetuje psiholog. Često se ispostavi da prepreku ne čini sam objektivan ishod situacije, već strah od emotivnog stanja u kojem bismo se našli ako se taj najgori scenario ostvari.
Ako se osoba unapred, svesno „vakciniše“ protiv tog projektovanog negativnog osećaja i prihvati ga kao prolaznu fazu, prostor za donošenje hrabrih, jasnih i pravovremenih odluka postaje potpuno otvoren.
