U svetu umetnosti retki su koji uspeju da pomire tri nespojive tačke: beskompromisni radnički bunt, apsolutnu autorsku slobodu i vanserijski komercijalni uspeh. Britanski slikar Dejvid Hokni, koji je preminuo u 88. godini nakon sedam decenija duge i plodonosne karijere, bio je upravo takav autor. Prepoznatljiv po ekscentričnim okruglim naočarima, plavoj kosi i cigareti koja je gotovo uvek bila sa njim, Hokni je učinio da uspeh izgleda lako. Ipak, iza te fasade šarma i boja krila se čelična etika radničke klase iz severnog industrijskog grada Bredforda, odakle je poneo ključnu životnu parolu: radi svoj posao, veruj sopstvenom oku i nikada ne traži odobrenje od estetskih čuvara kapija.
„Njegov odlazak ostavlja prazninu, ali i monumentalnu finansijsku i kulturnu zaostavštinu koja redefiniše način na koji posmatramo tržišnu vrednost savremene umetnosti. Hokni nije bio samo vizionar. Bio je i izuzetno mudar strateg sopstvenog biznis modela“ reči su kritike u oproštajnim tekstovima od ovog cenjenog umetnika.
Kako je Hokni kontrolisao i naplaćivao svoj rad?
Za razliku od mnogih umetnika koji su prepuštali sudbinu galeristima, Hokni je rano shvatio pravila igre na tržištu kapitala. Njegov pristup stvaranju i naplati rada bio je inovativan koliko i same njegove slike. Ovako to vide analitičari biznisa u umetnosti:
- Hokni nikada nije dozvolio da bude kategorisan samo kao slikar na platnu. Eksperimentisao je sa Polaroid fotografijama, foto-kolažima, faks mašinama i, u poslednjim decenijama, sa iPad uređajima. Kada je počeo da stvara digitalne crteže na iPad-u, stvorio je format koji se mogao štampati u strogo limitiranim serijama visokog kvaliteta. To mu je omogućilo da zadrži ekskluzivnost, a istovremeno ponudi radove široj mreži kolekcionara.
- Stroga kontrola portfolija: Tokom karijere, Hokni je zadržavao veliki broj svojih ključnih radova u sopstvenom vlasništvu ili unutar svoje fondacije. Umesto da odmah rasproda sve što stvori, svesno je upravljao ponudom i potražnjom na tržištu, čime je vrednost preostalih dela na aukcijama konstantno rasla.
- Kreiranje monumentalnih formata za institucije: Radovi poput „Godina u Normandiji“ iz 2020. godine – friz kreiran na iPad-u dužine preko 90 metara – projektovani su tako da prevazilaze privatne kolekcije i postanu stubovi velikih muzejskih izložbi, poput onih u galeriji Fondation Louis Vuitton u Parizu ili The Serpentine Gallery u Londonu. To je cementiralo njegov institucionalni značaj, što je automatski podizalo cene manjih komercijalnih dela.
Koliko vrede njegova dela?
Dejvid Hokni je za života ušao u istoriju kao jedan od najskupljih živih umetnika na svetu, a cene njegovih dela na globalnim aukcijama dostizale su astronomske iznose.
Najpoznatiji tržišni istorijski trenutak dogodio se na aukciji u kući Christie’s, kada je njegovo kultno platno iz 1972. godine, „Portret umetnika (Bazen sa dve figure)“, prodato za neverovatnih 90,3 miliona dolara. Ta prodaja je u tom trenutku postavila svetski rekord za najskuplje delo živog autora.
Njegova ukupna zaostavština, koja uključuje hiljade slika, grafika, crteža i digitalnih zapisa, procenjuje se na stotine miliona dolara. Fondacija koja nosi njegovo ime i koja upravlja autorskim pravima i kolekcijom danas predstavlja jednu od finansijski najmoćnijih institucija u svetu moderne umetnosti.
Filozofija neprekidnog rada i strast prema životu
Hokni je stvarao do poslednjeg dana. Odbijao je ideju da starost ili fizička slabost znače smanjenje kreativne i poslovne snage. Čak i kada je u kasnijim godinama koristio invalidska kolica i borio se sa zdravstvenim problemima, odbijao je da uspori. Pred otvaranje svoje velike izložbe 2025. godine, gde je izložio čak 400 radova, izjavio je kratko: „Nikada neću prestati da slikam.“
Za njega je rad bio oblik disanja i jedini smisao:
„Moram da slikam, oduvek sam želeo da pravim slike, još od kada sam bio sasvim mali. To je moj posao, pravljenje slika, i to radim već 60 godina. I dalje to radim.“
Naučne studije često potvrđuju da snažan osećaj svrhe i predan rad u trećem dobu pomažu u očuvanju kognitivnih funkcija i produžavaju život. Hokni je bio živi dokaz te teorije. Njegova radoznalost prema novim medijima i digitalnim alatima držala je njegov um izoštrenim, a njegove poruke javnosti uvek su bile lišene nostalgije ili gorčine.
Njegova zaostavština nije samo u milionima dolara ili u činjenici da je uveo teme slobode i različitosti u britansku umetnost mnogo pre nego što je to postalo društveno prihvaćeno. Njegov najveći uspeh leži u tome što je „umetnički kanon učinio toplijim, živopisnijim i otvorenijim za radost“. Moćna poruka kojom je potpisivao svoje radove i komunikaciju sa svetom ostaje kao njegov trajni kredo: „Voli život“ (Love life).
