Zašto i odbijeni kandidat za posao može biti najbolja preporuka kompanije?

Foto: Bonitet.com/Midjourney

Ključne tačke
  • I odbijeni kandidati mogu preporučiti kompaniju
  • Pravedna selekcija gradi poverenje
  • Loše zapošljavanje skupo košta kompanije

Torben Emerling, stručnjak za bihevioralne nauke i osnivač konsultantske kompanije Aeccess, dobio je jednog jutra obaveštenje da je kandidatkinja koju njegova firma nije primila na posao objavila komentar na LinkedInu. Umesto kritike zbog odbijanja, usledila je javna pohvala. Kandidatkinja je postupak selekcije opisala kao izuzetno informativan, transparentan i pažljiv prema ljudima koji traže posao. Iako nije dobila željenu poziciju, kompaniju je preporučila drugima.

Za Emerlinga je to bio važan dokaz da zapošljavanje ne mora da se završi gubitkom poverenja kada kandidat dobije negativan odgovor. „Naprotiv, način na koji kompanija donosi i saopštava odluke može da stvori dugoročnu vrednost čak i kada radni odnos nikada ne bude zasnovan“ piše autor.

U novijem autorskom tekstu Emerling iznosi iskustva iz razvoja sistema zapošljavanja zasnovanog na bihevioralnim naukama. Njegova osnovna postavka jeste da kompanije previše pažnje posvećuju pitanju koga će zaposliti, a premalo načinu na koji dolaze do te odluke. Upravo taj postupak, smatra on, otkriva koliko su njihove proklamovane vrednosti zaista prisutne u svakodnevnom poslovanju.

Pet kompanijskih grešaka

Kada je pre pet godina počeo da priprema prvo zapošljavanje u svojoj konsultantskoj firmi, Emerling je bio svestan koliko pogrešan izbor može da košta mali tim. Novi zaposleni zahteva vreme, obuku i novac, a njegov učinak neposredno utiče na poslovanje i odnose među saradnicima. U maloj organizaciji gotovo da nema prostora da se posledice loše odluke raspodele na veliki broj ljudi.

Zato je angažovao četvoro savetnika sa iskustvom u ljudskim resursima i bihevioralnim naukama. Analizirali su postojeće prakse i izdvojili pet slabosti koje se ponavljaju u postupcima zapošljavanja.

  • Prva je nejasna podela odgovornosti među onima koji odlučuju. U selekciji često učestvuje više ševova, ali nije precizirano ko vodi postupak, ko procenjuje kandidate i čija je konačna odluka. Takva organizacija otvara prostor za improvizaciju, neusklađene procene i lošu komunikaciju.
  • Druga slabost su oglasi koji ne opisuju stvaran posao. Kada rukovodioci prepuste definisanje pozicije službi za ljudske resurse bez dovoljno objašnjenja, nastaju konkursi puni uopštenih zahteva, poželjnih osobina i stručnih izraza, ali sa malo informacija o svakodnevnim obavezama i očekivanim rezultatima.
  • Treći problem je pristrasnost. Emerling upozorava da postupci selekcije često zanemaruju ono što je bihevioralna nauka već utvrdila o ljudskom odlučivanju. Kandidati se ne procenjuju samo prema sposobnostima, već na odluke mogu uticati godine, pol, obrazovanje, društveno poreklo ili sličnost sa postojećim članovima tima. Time se sužava izbor potencijalno kvalitetnih zaposlenih.
  • Četvrta slabost su razgovori za posao koji nisu međusobno uporedivi. Ako različiti kandidati dobijaju različita pitanja, ako razgovori ne traju isto i ako ne postoje zajednički kriterijumi ocenjivanja, odluka se sve više zasniva na utiscima pojedinaca.
  • Peti problem Emerling vidi u komunikaciji. Kandidati često ne znaju kada će dobiti odgovor, koliko krugova selekcije ih očekuje niti zbog čega su odbijeni. Čak i kada se komunikacija odvija, ona je neretko automatizovana i lišena korisnih informacija.

Prema njegovom mišljenju, ovakvi propusti nisu samo organizacioni nedostaci. Oni kandidatu pokazuju kakvo ponašanje kompanija smatra prihvatljivim, i to pre nego što je u njoj proveo ijedan radni dan.

Kako se donose odluke kada lični utisak nije dovoljan?

Emerling je sa saradnicima razvio postupak selekcije u kojem se svaka faza zasniva na unapred definisanim pravilima. U proceni učestvuju najmanje četiri osobe, izabrane prema stručnosti, budućoj saradnji sa novim zaposlenim i sposobnosti da ponude različite perspektive.

Pre objavljivanja konkursa određuju se stvarne odgovornosti budućeg zaposlenog i kompetencije potrebne za posao. Kriterijumi se razvrstavaju u četiri oblasti: obrazovanje, profesionalno iskustvo, tehničke veštine i unutrašnja motivacija. Jasno se razlikuje ono što je neophodno od onoga što predstavlja dodatnu prednost.

Takva priprema omogućava kandidatima da procene koliko odgovaraju radnom mestu, a članovima komisije da tokom selekcije ne menjaju kriterijume prema trenutnim utiscima.

Posebno je zanimljiv način na koji Emerling pokušava da ograniči nesvesne predrasude. Iz prijava se uklanjaju lični podaci koji nisu važni za procenu sposobnosti, a kandidati se razmatraju prema unapred određenim merilima. Prijave se ocenjuju i nasumičnim redosledom kako bi se smanjio uticaj pozicije kandidata na listi.

Članovi komisije najpre samostalno ocenjuju svakog kandidata na skali od pet stepeni. Tek kada svi dostave ocene, počinje zajednička rasprava. Time se smanjuje mogućnost da mišljenje najuticajnijeg ili najstarijeg člana tima usmeri procene ostalih.

U razgovorima za posao prednost imaju pitanja o stvarnom ponašanju i prethodnim iskustvima. Kandidati dobijaju i praktične zadatke slične izazovima sa kojima bi se susretali na budućem radnom mestu. Tako se, osim znanja, procenjuju način rešavanja problema, komunikacija i sposobnost prihvatanja povratnih informacija.

Emerling smatra da je takav pristup pouzdaniji od neformalnih razgovora u kojima kandidat može ostaviti odličan lični utisak, a da poslodavac ne sazna dovoljno o tome kako će zaista raditi.

Odbijanje kandidata ne mora da znači kraj odnosa

Najvažniji deo Emerlingovog pristupa možda nije sama procena sposobnosti, već odnos prema ljudima tokom čitavog postupka.

Kandidati unapred dobijaju informacije o fazama selekcije i rokovima. Posle svakog kruga saopštava im se šta je odlučeno, šta sledi i kada mogu da očekuju narednu informaciju. Kompanija ih obaveštava i o broju prijavljenih, kao i o tome koliko je kandidata prošlo u sledeću fazu.

Onima koji stignu do završnog kruga, ali ne dobiju posao, direktor lično daje povratnu informaciju.

Emerling smatra da je to važno jer kandidat u postupak zapošljavanja ulaže vreme, energiju i očekivanja. Ako poslodavac taj trud zanemari, odbijanje može postati iskustvo koje trajno narušava njegovu reputaciju. Ako odluku obrazloži jasno i sa poštovanjem, čak i negativan ishod može doprineti međusobnom poverenju.

Takvo iskustvo objašnjava i zašto je odbijena kandidatkinja sa početka njegove priče javno pohvalila kompaniju.

Prema Emerlingovom iskustvu, to nije ostao usamljen slučaj. Kandidati koji nisu primljeni počeli su dobrovoljno da preporučuju firmu, a ljudi koji jesu zaposleni već su pre prvog radnog dana stekli predstavu o pravilima, načinu komunikacije i odnosima koje mogu očekivati.

Koliko košta pogrešno zapošljavanje?

Emerling naglašava da je kvalitet selekcije i finansijsko pitanje. Poziva se na podatke Gallup-a prema kojima dobrovoljni odlasci zaposlenih američke kompanije godišnje koštaju oko bilion dolara. Prema procenama Deloitte-a koje navodi, zamena zaposlenog može koštati između jedne i po i dve njegove godišnje zarade.

Pogrešan izbor ne podrazumeva samo trošak ponavljanja konkursa. Posledice se vide u obuci, izgubljenom vremenu, smanjenoj produktivnosti, opterećenju saradnika i narušavanju odnosa u timu. Zbog toga, dodatno vreme uloženo u pripremu selekcije nije nepotrebna administracija, već način da se izbegnu znatno veći budući troškovi.

Prema njegovoj proceni, to je ulaganje koje se može isplatiti već tokom prve godine zahvaljujući manjem odlasku zaposlenih, čak i bez uračunavanja koristi za reputaciju kompanije.

Šta će veštačka inteligencija promeniti u zapošljavanju?

Emerling upozorava da veštačka inteligencija može dodatno da obezliči postupke zapošljavanja. Automatizacija olakšava obradu prijava i administrativne zadatke, ali postoji rizik da se komunikacija sa kandidatima svede na niz standardizovanih poruka i odluka koje niko ne objašnjava. U takvom okruženju prednost neće imati kompanije koje najbrže obrađuju prijave ili najagresivnije privlače stručnjake. Važnije će postati njihova sposobnost da izgrade sistem u kojem su odluke dosledne, kriterijumi razumljivi, a ljudi tretirani sa poštovanjem.

To je značajna promena perspektive. Kandidati nisu samo osobe koje kompanija procenjuje. Oni istovremeno procenjuju poslodavca, njegovu organizaciju, način odlučivanja i odnos prema ljudima. Čak i kada ne dobiju posao, njihovo iskustvo može uticati na to kako će o kompaniji govoriti i da li će joj se nekada ponovo obratiti.

Emerlingova preporuka zato prevazilazi pitanje zapošljavanja i odnosi se na razliku između vrednosti koje organizacije ističu u javnosti i pravila po kojima zaista funkcionišu.

Kompanija koja tvrdi da joj je stalo do ljudi ne dokazuje to samo pogodnostima koje nudi zaposlenima. Dokazuje i načinom na koji postupa sa kandidatima od kojih neće imati neposrednu poslovnu korist.

Upravo zato, prema Emerlinguovom mišljenju, nije dovoljno izabrati pravog čoveka. Jednako je važno da način na koji je izabran bude dostojan poverenja.

Strogo je zabranjeno kopiranje tekstova osim u slučaju preciznog navođenja izvora i linka ka originalnom tekstu.

Podeli tekst

Ako ste propustili

Povezane vesti

Komentari +

OSTAVITE KOMENTAR

Molimo unesite svoj komentar!
Molimo unesite svoje ime ovde