Prvog juna ove godine, svet bi proslavio stoti rođendan Merilin Monro. Negde u nekom drugom, boljem svetu, Džon Kenedi bi verovatno uzvratio uslugu i otpevao „Happy Birthday“ ženi koja je svoj lik poklonila čovečanstvu, a potom sagorela u sopstvenom sjaju u 36. godini, kako to voli da kaže i dalje verna publika Merilin Monro.
Ipak, ako biste se osmelili na retrospektivu života Merlinke iz ugla 2026. godine, postaje jasno da velika zvezda zapravo nikada nije umrla. Ona je prerasla u kulturni i estetski komad večnosti, ali i u jedan od najfascinantnijih, najdugovečnijih i najprofitabilnijih biznis modela u istoriji šou-biznisa.
Za Merilin Monro kažu da je bila žena koja je želela samo jedno: da je ozbiljno shvate kao umetnicu, dok je sistem oko nje, kako za života tako i decenijama nakon smrti, računao isključivo njenu tržišnu vrednost.
Heroizam iza blistavog osmeha
Moderna pop-kultura često pravi grešku svodeći Merilin Monro na arhetip „glupe plavuše“ ili puki seks simbol pedesetih godina. Istina je, kako pokazuje i velika stogodišnja izložba u Nacionalnoj galeriji portreta u Londonu, bitno drugačija i „dublja“ i svedoči o njenom ličnom heroizmu.
Norma Džin Mortenson je odrasla kao siče u siromaštvu, u hraniteljskim porodicama i stravičnim zlostavljanjima koja su joj ostavila probleme sa mucanjem i duboku nesigurnost. Pa ipak, kritika piše da je „pred kamerom posedovala inteligenciju i intuiciju kakvu niko pre ni posle nje nije ponovio. Znala je kako da se okrene, kako da nakrivi glavu, kako da udahne život svakom kadru. Dok su fotografi sa kojima je radila hvatali njen odraz, ona je stvarala umetničko delo“.
Bila je svesna svoje publike. Kako je primetio njen suprug, pisac Artur Miler:
„Ona se oslanjala na onaj najobičniji sloj publike – na radničku klasu, na ljude u barovima, na domaćice pritisnute neplaćenim računima… Želela je da oni osete da su dobili vrednost za svoj novac kada kupe kartu za njen film ili sliku.“
Umorna od tipskih uloga, Merilin je 1955. godine povukla radikalan potez — osnovala je sopstvenu produkcijsku kuću i otišla u Njujork da ozbiljno uči glumu kod Lija Strasberga. Njen talenat u filmovima poput „Neki to vole vruće“ (za koji je dobila Zlatni globus) i „Neprilagođeni“ potvrdio je ono što je oduvek želela: Merilin je bila harizmatična glumica sa integritetom, a ne holivudski vic. Tako bar piše jedna od filmske kritičke struje.
Milioni u filmskim ugovorima, ali prazan račun
Uprkos statusu najveće zvezde „zatnog doba Holivuda“, Merilin Monro za života nije bila bogata po današnjim merilima, niti je imala status kakav uživaju današnje zvezde sa B liste. Tokom karijere, od filmskih plata zaradila je nešto manje od 4 miliona dolara (što je ekvivalent vrednosti od oko 43 miliona dolara u 2026. godini, pre poreza).
Njene najveće glumačke zarade rasle su sa uticajem, što ilustruju i sledeći podaci:
- Za film „Kako se udati za milionera“ (1953) zaradila je 100.000 dolara, što danas iznosi oko 891.000 dolara.
- Za ulogu u kultnom ostvarenju „Sedam godina vernosti“ (1955) plaćena je 100.000 dolara, odnosno današnjih blizu 891.000 dolara.
- Za ulogu u drami „Autobuska stanica“ (1956) njen honorar je iznosio 150.000 dolara, što je ekvivalent vrednosti od oko 1.312.000 dolara danas.
- Za legendarnu rolu u komediji „Neki to vole vruće“ (1959) dobila je 500.000 dolara, što u današnjem novcu iznosi oko 4.088.000 dolara.
- Za svoj poslednji završeni film „Neprilagođeni“ (1961) zaradila je milion dolara, što prema današnjoj vrednosti iznosi čak 7.958.000 dolara.
Međutim, Merilin je bila izuzetno neracionalna sa novcem. Trošila je nemilosrdno i raskošno na rođake, potpune strance, zaposlene, skupa putovanja i nakit. Njena jedina prava nekretnina bila je kuća u Brentvudu (Kalifornija) kupljena svega osam meseci pre smrti za 77.500 dolara, i to uz pomoć pozajmice za učešće koju joj je dao bivši muž, bejzbol zvezda Džo Dimađio.
Kada je tog kobnog avgusta 1962. godine njeno beživotno telo pronađeno u spavaćoj sobi, na njenom računu je, nakon plaćanja svih dugova, taksi i troškova preostalo svega 800.000 dolara (današnjih oko 8,5 miliona).
Kome pripadaju prava i ko danas zarađuje na njenom imenu?
Prava drama, koja se može izučavati na ekonomskim fakultetima kao lekcija o intelektualnoj svojini, počela je tek nakon otvaranja njenog testamenta.
Merilin je svoje lične stvari i, što je ključno, 75 odsto svojih prava na intelektualnu svojinu (tzv. preostalo imanje) ostavila svom glumačkom mentoru Liju Strasbergu i njegovoj supruzi Pauli. Preostalih 25 odsto pripalo je njenoj terapeutkinji, dr Marijani Kris (nakon čije smrti 1980. godine je taj udeo poklonjen Ani Frojd Centru za psihološko lečenje dece u Londonu).
Nakon što su Li i Paula Strasberg preminuli, većinski udeo od 75% nad zaostavštinom Merilin Monro nasledila je Lijeva druga supruga Ana Strasberg, venecuelanska glumica. U momentu Merilinine smrti imala svega 23 godine i koja holivudsku ikonu verovatno nikada u životu nije ni srela.
Ana Strasberg je prepoznala zlatni rudnik. Osnovala je kompaniju Marilyn Monroe LLC i pretvorila ime, potpis i kultno lice preminule glumice u globalnu korporativnu imperiju. Njen lik i potpis licencirani su za hiljade proizvoda i reklamnih kampanja svetskih brendova kao što su Mercedes-Benz, Coca-Cola, Revlon, Absolut Vodka i Chanel No. 5. Kao borac za prava životinja, Ana je uvela samo jedno striktno pravilo: zabranila je licenciranje bilo koje fotografije na kojoj Merilin nosi krzno.
Ovaj biznis je donosio neverovatan profit. Samo između 1996. i 2000. godine, Ana Strasberg je od licenciranja zaradila preko 7,5 miliona dolara.
U januaru 2011. godine, Ana je odlučila da kapitalizuje svoj udeo i prodala je svojih 75 odsto vlasništva kompaniji za upravljanje brendovima Authentic Brands Group (ABG) za sumu koja se procenjuje između 20 i 30 miliona dolara, zadržavši pritom manjinski interes.
Danas, korporacija ABG agresivno monetizuje brend „Marilyn Monroe”. Njeno lice se pojavljuje u reklamama za Dior i Chrysler, a prema podacima magazina Forbes, Merilin se redovno nalazi na listi najprofitabilnijih preminulih poznatih ličnosti, generišući i po 8 miliona dolara prihoda godišnje.
Paradoks digitalnog doba
Vek nakon rođenja Merilin Monro, svi su svedoci najveće ironije: biznis svet se danas utrkuje ko će pre zameniti ljudski rad i kreativnost algoritmima i veštačkom inteligencijom, dok istovremeno troši milione da kupi prava na digitalno oživljavanje emocije i lica žene koja je preminula pre više od šest decenija.
Slučaj Merilin Monro može da nauči ono važno, možda najvažnije: u svetu brojeva, statistike i surovog kapitalizma, autentična ljudska harizma, ranjivost i lepota predstavljaju resurs koji je vredniji od nafte i dugovečniji od bilo kog softvera. Forma može da se replicira, ali dušu je teško kupiti kao i reciklirati još jednu Normu Džin.
