Algoritmi danas sve preciznije određuju cenu rada, pa i „znaju“ šta svakom potrošaču treba a da to ni on sam još nije saznao. Tržište sve tiše preuzima ulogu moralnog sudije. U toku su velike promene i sada ih je nemoguće zaustaviti. Zato je uvek važno čuti šta imaju da kažu mislioci, znalci, ljudi od nauke kritičkog stava, neko poput Majkla Sandela i Darona Ačemoglua. Njihove analize i razgovori su retka prilika da zastanete i preispitate ono što vam se svakodnevno predstavlja kao „normalno“.
Sandel filozof i Ačemoglu ekonomista i dobitnik Nobela, sastali su se u organizaciji Project Synicate i razgovarali o radu, novcu, kapitalizmu i dostajanstvu. Njihov razgovor nije samo intelektualna razmena. To je poziv da svi promisle o svetu, o tome ko zapravo donosi odluke koje oblikuju društvo.
Filozof koji je sišao među ljude
Kada slušate Majkla Sandela, profesora političke filozofije na Harvardu, ne slušate tipičnog akademika. Njegova predavanja, koja su godinama među najposećenijima na Harvardu, izlaze iz učionica i ulaze u javni prostor, na ulice, u medije, među građane.
Rođen 1953. godine, Sandel je postao jedan od najuticajnijih savremenih mislilaca upravo zato što je filozofiju vratio tamo gde je, kako kaže, oduvek i pripadala.
„Filozofija ne pripada nebu“, govori vam Sandel. „Ona pripada gradu, mestu gde ljudi zajedno odlučuju kako žele da žive.“
U njegovim knjigama, poput „Tiranije meritokratije“, nećete naći apstraktne teorije bez dodira sa stvarnošću. Naći ćete pitanje koje vas lično dotiče: da li je društvo u kojem živite zaista pravedno ili samo izgleda tako?
Ekonomista koji razotkriva skrivene sile moći
Nasuprot njemu sedi Daron Ačemoglu, profesor na MIT-u i jedan od najcitiranijih ekonomista današnjice, dobitnik Nobelove nagrade i autor knjiga koje menjaju način na koji razumevanja ekonomije poput „Zašto nacije propadaju“.
Rođen u Istanbulu, školovan u Londonu, Ačemoglu je svoju karijeru posvetio razumevanju jedne ključne stvari: zašto neke zemlje i društva uspevaju, dok druga stagniraju ili propadaju. Za razliku od ekonomista koji svet objašnjavaju modelima, Ačemoglu vas podseća da iza svakog tržišta stoje institucije, a iza svake institucije moć. I upravo zato, kada govori o kapitalizmu, on ne govori o jednom sistemu, već o izborima.
„Ne postoji samo jedan kapitalizam“, objašnjava. „Postoje različiti načini da se organizuje tržište i svaki od njih proizvodi drugačije društvo.“
Meritokratija: obećanje koje se pretvorilo u podelu
Ako ste ikada poverovali da je svet pravedan jer nagrađuje trud i talenat, Sandel vas poziva da zastanete.
„Ideja meritokratije deluje privlačno“, kaže on. „Ali ona ima tamnu stranu.“
Danas uspešni sve češće veruju da su za svoj položaj zaslužni isključivo oni sami. Istovremeno, oni koji zaostaju počinju da veruju da su sami krivi za to. Vi to vidite svuda u jeziku kojim se govori o uspehu, u načinu na koji se meri vrednost, u tišini ili osudi koja prati neuspeh.
Ačemoglu dodaje još jednu dimenziju: tržište ne samo da nagrađuje, već i oblikuje ono što se smatra vrednim. Veštine koje su danas tražene dobijaju status vrline, dok druge postaju nevidljive. U tom procesu, razlika između vrednosti i cene gotovo nestaje.
Koliko zapravo vredi vaš rad?
„Zastanite na trenutak i razmislite: da li zaista verujete da neko ko zarađuje stotinama puta više zaista doprinosi toliko više?“ Sandel postavlja pitanje koje je jednostavno, ali je i atraktivno:
„Da li je opravdano da sportista ili finansijski menadžer zarađuju 2.000 puta više od učitelja ili medicinske sestre?“
Odgovor nije samo ekonomski već ulazi u domen morala. Jer plata, kako Sandel podseća, nije pouzdan pokazatelj doprinosa. Ona je rezultat tržišta, a tržište nagrađuje ono što je traženo, ne nužno ono što je najvažnije. I tu dolazite do jedne od ključnih ideja ovog razgovora: razlike između pravedne raspodele i pravednog priznanja.
Možete pravednije raspodeliti novac. Ali ako ne promenite način na koji vrednujete rad, osećaj nepravde će ostati.
Kada tržište postane društvo
Sandel u razgovoru uvodi u jednu opasnu transformaciju.
„Nekada smo imali tržišnu ekonomiju“, kaže vam. „Danas živimo u tržišnom društvu, u svetu u kojem je sve na prodaju.“
Razlika je suštinska.
Tržišna ekonomija služi društvu. Tržišno društvo preoblikuje društvo po svojoj meri. U takvom svetu, vrednost se ne određuje samo u prodavnici ili na berzi. Ona ulazi u obrazovanje, zdravstvo, odnose, pa čak i u način na koji ljudi vide sebe i druge. Ačemoglu podseća da to nije neizbežno.
„Pravila tržišta nisu data unapred“, kaže on. „Mi ih biramo i možemo ih menjati.“
Veštačka inteligencija: tehnologija ili izbor?
Ako vam se čini da je veštačka inteligencija nešto što se jednostavno „dešava“, Ačemoglu vas poziva da preispitate tu ideju.
„Pravac razvoja tehnologije nije prirodan zakon. On zavisi od toga šta društvo odluči da želi.“
Ako tehnologiju oblikuju investitori koji traže profit, ona će ići ka automatizaciji -ka zameni ljudi. Ako je oblikuju društvene potrebe, ona može osnažiti rad, učiniti ga produktivnijim i smislenijim.
Sandel dodaje upozorenje koje je teško ignorisati:
„Ako AI potisne rad, ne gubimo samo poslove već gubimo jedan od temelja dostojanstva i društvenog priznanja.“ U tom trenutku, čak ni novac ne može nadomestiti ono što je izgubljeno.
Demokratija između tržišta i zajednice
Na kraju, razgovor se vraća na ono što se najteže meri a to je osećaj pripadnosti.
Sandel podseća da demokratija ne opstaje samo uinstitucijama, već u susretima, učinjenici da ljudi iz različitih slojeva društva dele prostor, razgovaraju, razumeju jedni druge. Ali danas, kako kaže, sve češće ljudi žive odvojene živote.
„Kada bogati i siromašni više ne dele iste škole, iste prostore, iste svakodnevice, gubimo osećaj zajedničkog sveta.“ A bez tog sveta, demokratija postaje prazna forma.
Možda najvažnije pitanje koje ostaje nakon ovog razgovora jeste pitanje slobode. Da li je sloboda to što možete da birate šta ćete kupiti, gde ćete raditi, kako ćete živeti? Ili je sloboda nešto drugo, na primer mogućnost da učestvujete u oblikovanju sveta u kojem živite?
Sandel vam nudi odgovor koji zvuči kao opšte mesto, ali menja perspektivu:
„Zaista ste slobodni tek kada imate glas u donošenju odluka koje oblikuju zajednički život.“
Na kraju, Ačemoglu izgovara ono što mnogi misle, ali retko ko kaže naglas. Pitanje više nije da li treba da menjamo pravac. Pitanje je da li imamo dovoljno vremena. A Sandel dodaje:
„Možda je kasno. Ali još uvek nije prekasno da počnemo.“
