Zajedničko istraživanje kompanija Microsoft i LinkedIn otkrilo je da „lideri u eri automatizacije agresivno prioritetizuju emocionalnu inteligenciju“. Šta se zapravo dešava u praksi?
Hronična usamljenost i stres zaposlenih „zbog stalne komunikacije sa mašinama postaju najveći kočničari produktivnosti u modernom biznisu“ pišu istraživači. Istinsko saosećanje i kreiranje psihološki bezbednog okruženja za rad predstavljaju jedinu konkurentsku prednost koju algoritmi ne mogu da imitiraju.
„U svetu u kojem algoritmi u sekundi pišu kodove, sastavljaju pravne ugovore i generišu kompletne marketinške kampanje, prelako je upasti u zamku i poverovati da će tehnička ekspertiza ostati definicija uspešnog liderstva. Dok posmatramo trku u naoružavanju veštačkom inteligencijom, skloni smo da pomislimo kako će budućnost pripadati isključivo tehnokratama“ podvlače vođe istraživačkog projekta.
Međutim, podaci sa terena vode u drugom smeru.
Pomenuta najnovija studija koju su zajednički sprovele kompanije Microsoft i LinkedIn otkrila je iznenađujuću kontratežu digitalizaciji: dok AI automatizuje operativno izvršenje, poslovni lideri širom sveta prilično agresivno počinju da cene takozvane „meke veština“ (soft skills). Što alati postaju „veštačkiji“, to ljudi više žude za autentičnošću. „Krajnji bedem konkurentnosti jedne kompanije više nije brzina tehničke egzekucije. To je sposobnost kovanja iskrene ljudske veze“ zapisali su.
Tiha kriza izolacije
Unutar modernog radnog prostora dešava se masovni, tihi psihološki potres. Istraživanja agencije Gallup potvrđuju da je stres zaposlenih na istorijskom maksimumu, a usamljenost se izdvojila kao jedan od presudnih faktora. Kada u svakodnevne operacije uvedete generativne modele, članovi vašeg tima neizbežno provode više vremena u komunikaciji sa mašinama i pišući promptove, a sve manje razgovaraju jedni sa drugima.
Na taj način stvara se opasan vakuum poverenja. Ljudi su biokoški programirani za socijalni kontakt, a kada se ta spona prekine, ljudski mozak ulazi u stanje hroničnog stresa. Možete implementirati najnaprednije tehnološke modele na svetu, ali ako se vaš tim oseća izolovano, produktivnost i kreativni autput će neizbežno doživeti kolaps. Najinteligentniji menadžeri današnjice shvataju da njihov posao više nije upravljanje radnim tokovima, već upravljanje energijom i međuljudskim odnosima.
Tržište traži nesavršenost
Podaci Američkog udruženja psihologa pokazuju da radnici koji osećaju anksioznost povodom razvoja veštačke inteligencije češće pate od tenzije i stresa. Mašina može generisati besprekoran, ali sterilan tekst. Čovek sa sobom donosi ranjivost, zajedničku borbu i nijansirano razumevanje konteksta. Na tržištu preplavljenom sintetičkim savršenstvom, klijenti i zaposleni će početi da plaćaju premiju za autentičnu nesavršenost.
Isto pravilo važi i za internu kulturu kompanije. Zaposleni ne žele nepogrešivog menadžera koji funkcioniše poput algoritma. Oni traže lidera koji razume njihove strahove od budućnosti rada. Žude za liderom koji je sposoban da izgradi bezbedno okruženje u kojem je dozvoljeno da se eksperimentiše, pogreši i zajednički uči. „Saosećanje je motor psihološke bezbednosti, a psihološka bezbednost je jedini stvarni izvor istinske inovacije“ stoji u jednod od tekstova ovog udruženja.
Ljudsko povezivanje: Kako ga izvesti?
Kako svesno ugraditi emocionalnu inteligenciju u svakodnevno poslovanje preduzeća? To zahteva nameran i struktuiran pristup koji se deli na tri ključna koraka:
- Sastanke ne treba zakazivati samo radi suvoparnog prenošenja podataka o statusu projekta. Ttaj deo posla mašina može da pročita i sumira u sekundi. Umesto toga, potrebno je kreirati prostor gde tim može da razgovara o zajedničkim interesima, dilemama i idejama, bez rigidnog dnevnog reda.
- Nagrađivanje ranjivosti: Ako lider želi poverenje, mora prvi da ga ponudi. Deljenje sopstvenih nesigurnosti ne slabi autoritet; naprotiv, daje timu dozvolu da bude iskren i kooperativan.
- Slavljenje isključivo ljudskih prekretnica: Algoritmima je svejedno kada je nečiji rođendan, godišnjica rada ili neki lični trijumf. Lideru ne sme da bude svejedno. Slavljenje trenutaka gradi pripadnost.
Budućnost menadžmenta nije takmičenje sa algoritmima. Budućnost je u dupliranju uloga i fokusa na ono što algoritmi nikada neće moći da urade. Istinski mudri menadžeri će skrenuti pogled sa analitičkih ekrana, pogledati svoje ljude u oči i početi da grade radnu atmosferu ukorenjenu u stvarnoj ljudskoj bliskosti.
