Postoje trenuci kada čovek prestane da gleda na sat. Ne razmišlja o tome kako izgleda, da li je dovoljno dobar, šta će neko reći, niti koliko je još vremena potrebno. Ostaju samo glas i pesma, ruke i glina, telo i pokret, rečenica koja se piše, problem koji se rešava.
Kao da između čoveka i onoga što radi više nema granice.
Psihologija za to stanje ima ime – „flow„, stanje toka.
Mađarsko-američki psiholog Mihalj Čiksentmihalji posvetio je veliki deo života proučavanju upravo tih trenutaka. Zanimalo ga je zbog čega su umetnici sposobni da satima, danima, ponekad nedeljama rade na delu, potpuno zaokupljeni procesom, da bi ga po završetku ostavili po strani i krenuli dalje.
Kasnije je proučavao ljude u sasvim različitim oblastima – od košarke i šaha do plesa i hirurgije – i otkrio nešto neobično. Bez obzira na to čime su se bavili, ljudi su trenutke potpune uronjenosti u aktivnost opisivali slično. Nestajao je unutrašnji kritičar. Menjao se osećaj za vreme. Strah od neuspeha povlačio se pred potpunom koncentracijom. Ostajalo je samo ono što se događa sada.
Mesto između dosade i straha
Stanje toka ne nastaje kada je nešto suviše lako. Tada nastupa dosada. Ali, ne nastaje ni kada je izazov toliko veliki da čovek oseća da mu nije dorastao. Tada se javlja anksioznost.
„Tok“ se krije između te dve tačke. Čiksentmihalji je smatrao da se pojavljuje kada se susretnu visok nivo veštine i dovoljno veliki izazov. Zadatak mora da bude taman toliko težak da zahteva punu pažnju, ali ne toliko težak da izazove osećaj nemoći. Zato poznato i lako retko potpuno zaokupljaju. Ako neko na klaviru uporno svira samo ono što odavno ume, teško će dosegnuti stanje potpune uronjenosti. Ako izabere kompoziciju daleko iznad svojih trenutnih mogućnosti, verovatnije je da će osetiti napetost i frustraciju.
Ali, kada je sledeći korak samo malo iznad onoga što već može, događa se nešto drugo.
„Pažnja se skuplja. Upravo tu, na granici između „ovo umem“ i „nisam sasvim siguran da mogu“, često počinje tok“ piše Čiksentmihalji.
Ne mislite na cilj, ostanite u onome što radite
Jedna od prepreka stanju toka jeste opsednutost krajnjim rezultatom.
Pobediti. Završiti. Biti najbolji. Ne pogrešiti. Dobiti priznanje.
Takvi ciljevi pomeraju pažnju iz sadašnjeg trenutka prema nečemu što tek treba da se dogodi. A „tok“ traži upravo suprotno – prisustvo u onome što se događa sada.
Zato psiholog Suzan Džekson, koja decenijama proučava stanje „toka“, savetuje usmeravanje na ciljeve procesa.
Teniser, na primer, umesto misli „moram da pobedim“, može da usmeri pažnju na položaj tela, hvat reketa ili rad nogu. Muzičar ne mora da misli o savršeno odsviranoj kompoziciji, već o prelazu između dva zahtevna dela, zvuku koji proizvodi ili napetosti u rukama.
Kada pažnja prestane da juri prema rezultatu, može potpuno da se vrati aktivnosti. A tada počinje da nestaje još nešto – preterana svest o sebi.
Čovek koji drži govor više ne razmišlja neprestano o tome kako ga publika vidi. Muzičar prestaje da procenjuje svaki ton. Sportista ne analizira svaki pokret dok ga izvodi. Akcija i svest počinju da se stapaju. Čiksentmihalji je upravo to smatrao jednim od ključnih obeležja toka.
Zašto je potrebno poverenje u sebe
Postoji još jedan važan uslov koji se lako zanemaruje: poverenje u sopstvenu sposobnost.
Džekson je u radu sa ljudima koji postižu vrhunske rezultate primećivala koliko čak i kod njih to poverenje može biti „tanko“. Čim se pojavi ozbiljna sumnja u sopstvenu sposobnost, pažnja se deli.
Jedan deo ostaje na zadatku. Drugi počinje da pita: Šta ako ne uspem? Šta ako pogrešim? Kako ovo izgleda drugima?
A tamo gde je pažnja rasuta, teško nastaje „tok“.
Zato povratak nečemu što je već dobro savladano može pomoći kada samopouzdanje počne da se ruši. Muzičar može nakratko da odsvira deo koji pouzdano vlada. Sportista da se vrati pokretu koji mu je siguran. Ideja nije povlačenje pred izazovom, već ponovno uspostavljanje poverenja iz kojeg je moguće krenuti dalje. I tu se otkriva možda najzanimljiviji paradoks „toka“. Da bi čovek izgubio svest o sebi, mora dovoljno da veruje sebi.
Život se možda meri trenucima u kojima smo potpuno živi
Osećaj „toka“ je prijatan, ali njegova vrednost nije samo u prijatnosti.
Čiksentmihalji je rekao da je to iskustvo koje je nagrada samo po sebi. Nešto se ne radi isključivo zbog novca, pohvale, rezultata ili priznanja. Sama aktivnost postaje razlog da se u njoj ostane. Zato ljudi žele da ponove takva iskustva.
Možda upravo zbog toga neko godinama svira instrument iako nikada neće održati koncert. Trči iako neće osvojiti medalju. Slika bez namere da proda sliku. Čita satima. Obrađuje vrt. Pleše. Piše. U tim trenucima pitanje korisnosti nakratko prestaje da bude važno. Ostaje kvalitet iskustva.
Čiksentmihalji je još 1982. zapisao da se „život odvija kao niz subjektivnih iskustava i da upravo njihov kvalitet određuje u kojoj meri je život bio vredan življenja“. Možda zato stanje toka govori o nečemu mnogo većem od produktivnosti i vrhunskih rezultata.
