U ovoj modernoj i neumornoj potrazi čovečanstva za eliksirom mladosti, medicina koristi svaku priliku i zatrpava komplikovanim terapijama, rigoroznim dijetama i skupim suplementima. Međutim, najnovija neurološka istraživanja govore da se tajna dugovečnosti i vitalnog uma krije u jednoj od elementarnih ljudskih radnji – svesnom ubrzanju koraka. Prepoznavanje takozvanih „superpešaka“ otvara potpuno novo poglavlje u razumevanju veze između fizičke agilnosti i očuvanja moždanih funkcija.
Doktor Džo Vergis, ugledni neurolog sa Univerziteta Stoni Bruk, posvetio je svoju karijeru pronalaženju kreativnih, ali jednostavnih strategija za očuvanje zdravlja mozga. Njegov lični i profesionalni cilj danas je da ljudi postanu „superpešaci“ ili pripadnici retke demografske grupe ljudi koji i nakon osme decenije života zadržavaju izuzetno brz tempo hodanja, prkoseći neminovonom biološkom starenju.
Hodaj brzo, uspori starenje mozga
„Superpešaci“ se definišu kao pojedinci stariji od 80 godina koji uspevaju da zadrže brzinu hoda osobe koja je decenijama mlađa od njih – na primer, osamdesetogodišnjak koji hoda tempom prosečnog pedesetogodišnjaka.
Najnovija studija dr Vergisa, objavljena u medicinskom časopisu Neurology, otkrila je ovakav podatak: kod „superpešaka“ je čak 50 odsto manja verovatnoća da razviju kognitivna oštećenja i demenciju u poređenju sa svojim vršnjacima. Pored toga, prateća istraživanja pokazuju da ova grupa ljudi ima „znatno nižu biološku starost od hronološke, kao i drastično manje stope srčanih oboljenja, simptoma depresije i gubitka sluha“.
Ono što je posebno zaintrigiralo naučnu zajednicu jesu rezultati obdukcija pacijenata koji su preminuli tokom studije. Naime, tkivo mozga „superpešaka“ pokazivalo je iste znake starenja i istrošenosti kao i kod njihovih vršnjaka koji su hodali sporo. Ključna razlika bila je u tome što su „superpešaci“ za života pokazivali neuporedivo manje simptoma mentalnog propadanja. Njihov mozak je razvio specifičan mehanizam otpornosti.
Razlika između genetike i svesne odluke
Koncept „superpešaka“ nastao je kao nadogradnja ranijih istraživanja o „superstarijima“ odnosno ljudima koji su očuvali oštar um zahvaljujući pre svega genetskim predispozicijama. Međutim, podaci pokazuju da je samo 19 odsto „superpešaka“ ujedno imalo i tu genetsku privilegiju.
To sve govori da ne morate pobediti na genetskoj lutriji da biste zaštitili mozak. Brzina koraka nije samo urođena osobina, već veština koja se svesno gradi i održava.
Analize pokazuju da su „superpešaci“ praktikovali brz hod davno pre nego što su zakoračili u osamdesete godine. Navikavanje tela na dinamičan tempo u srednjim godinama stvara preduzetnički ulog za budućnost, čineći organizam sposobnim da tu brzinu i vitalnost zadrži i u dubokoj starosti.
Formula: 30 minuta brzog hoda
Da bi se pokrenuli ovi anti-ejdžing benefiti, nauka je definisala vrlo jasna uputstva koje svako može da uvrsti u svoj dan:
- Ciljna brzina: Da biste ubrzali metabolizam i pokrenuli zaštitne mehanizme u mozgu, tempo hodanja bi trebalo da iznosi oko 5 kilometara na sat. Ili, što brže, to bolje.
- Vremenski okvir: Cilj je dostići minimum 30 minuta brzog hoda dnevno. Ovo je u savršenom skladu sa preporukama zdravstvenih organizacija koje savetuju 150 do 300 minuta umerene fizičke aktivnosti nedeljno.
- Strategija deljenja: Za prezaposlene ljue koji nemaju luksuz polučasovnog kontinuiteta, dr Vergis nudi praktično rešenje. Tih 30 minuta ne morate sprovesti u jednoj šetnji. Možete ih podeliti na tri intervala po 10 minuta. „Deset minuta brzog hoda je uvek nemerljivo bolje od nula minuta“ piše Vergis.
Za sve koji koji sate provode u stolicama i na sastancima, ova neurološka lekcija je dragocena. Investicija u sopstvenu dugovečnost i oštar um ne zahteva radikalne transformacije, već samo promenu ritma. Sledeći put kada krenete na posao ili sastanak, odbacite ležeran korak. Ubrzajte tempo i vaš mozak će vam na tome biti zahvalan decenijama kasnije.
