Hobi lako može da sklizne u kategoriju luksuza da postane nešto čemu se posvećuje vreme tek kada se završi sve „važno“. Međutim, istraživanja sve više ukazuju na suprotno. Aktivnost koja nema veze sa poslom može da bude jedan od načina da se sačuvaju energija, samopouzdanje, kreativnost i sposobnost da se dugo ostane uspešan u zahtevnoj karijeri.
Na tu vezu ukazuje i Džef Hejden, savetnik i autor koji smatra da trajni uspeh ne zavisi samo od sposobnosti da se čovek intenzivno posveti poslu već i od sposobnosti da takav tempo izdrži godinama. Njegova teza je da „ako posao postane jedina aktivnost, interesovanje i izvor osećaja uspeha, raste rizik da upravo ono što je nekoga dovelo do vrha počne da radi protiv njega“.
Mozgu je potrebno nešto što nije posao
Ideja da vrhunski rezultati zahtevaju potpunu koncentraciju na jednu oblast zvuči logično. Ipak, naučna istraživanja pokazuju da širina interesovanja ne mora da bude neprijatelj uspeha. Istraživanje objavljeno u Creativity Research Journal pokazalo je, na primer, da su naučnici dobitnici Nobelove nagrade gotovo tri puta češće od svojih kolega imali kreativna interesovanja izvan nauke – bavili su se muzikom, glumom, pisanjem, slikanjem ili obradom drveta.
Hejden podseća i na poznate poslovne lidere koji hobijima pripisuju deo svojih profesionalnih sposobnosti. Satja Nadela govori o lekcijama iz timskog rada i liderstva koje je naučio igrajući kriket, Ričard Brenson fizičku aktivnost povezuje sa većom energijom i produktivnošću, dok Voren Bafet bridž smatra izuzetnom vežbom za mozak. Međutim, važnija od pojedinačnih primera jeste ideja koja ih povezuje: vreme provedeno van posla ne mora da oduzima od profesionalnog učinka. Ponekad ga upravo omogućava.
Istraživanje objavljeno u Journal of Vocational Behavior bavilo se konceptom održive karijere – one tokom koje ljudi uspevaju da ostanu zdravi, produktivni, zadovoljni i sposobni za rad. Pokazalo se da aktivnosti izvan posla mogu da povećaju čovekov osećaj da je sposoban da prihvati izazov, istraje kada postane teško i oporavi se nakon neuspeha.
To je posebno važno za ljude na odgovornim pozicijama. Kada je posao jedino područje u kojem se traže potvrda, napredak i osećaj kompetentnosti, svaki poslovni problem dobija mnogo veću „psihološku težinu“. Hobi otvara drugi prostor u kojem postoje radoznalost, učenje, zadovoljstvo i napredovanje i to bez posledica koje nosi profesionalni rezultat.
Nije svaki hobi podjednako dobar
Najzanimljiviji deo istraživanja koje Hejden izdvaja jeste činjenica da hobi najviše koristi kada dovoljno liči na predah, a najmanje kada postane još jedan posao.
Ako programer posle radnog vremena nastavi da pravi aplikacije, teško je govoriti o potpunom mentalnom otklonu. Isto važi kada osoba hobi pretvori u novo područje intenzivnog takmičenja, merenja rezultata i dokazivanja. Trčanje radi zadovoljstva i kondicije može biti hobi. Ako svaki trening postane deo opsesivnog pokušaja da se postigne određeno vreme na maratonu, aktivnost dobija sasvim drugačiju psihološku težinu.
Prema istraživanju, najpovoljnija kombinacija je hobi koji se dovoljno razlikuje od svakodnevnog posla i u kojem ulozi nisu previsoki. Računovođa koji uzgaja ruže, menadžer koji slika, pravnik koji svira instrument ili preduzetnik koji se bavi baštovanstvom ulaze u svet u kojem koriste drugačije veštine i drugačiju vrstu pažnje.
Problem nastaje kada se i slobodno vreme pretvori u projekat koji mora da bude uspešan. Tada se vraćaju isti obrasci od kojih bi hobi trebalo da napravi sklonište: ciljevi, poređenje, rezultati, rokovi i potreba da se bude najbolji.
Uspešna karijera zahteva sposobnost da se traje
Hejden zato hobi ne posmatra kao neprijatelja ambiciji. Naprotiv, vidi ga kao jedan od mogućih uslova dugoročne ambicije.
„Poslovni uspeh koji traje godinama ne zavisi samo od toga koliko intenzivno neko može da radi danas. Zavisi i od toga da li će istu mentalnu energiju, motivaciju i sposobnost odlučivanja imati za pet, deset ili dvadeset godina. Upravo tu kultura neprekidnog rada pokazuje svoje ograničenje. Više uloženih sati ne znači automatski i više kvalitetnog rada, naročito kada posao zauzme gotovo čitav mentalni prostor“ piše Hejden.
Zato vreme provedeno u bašti, za klavirom, na biciklu, uz fotografiju, keramiku, kuvanje ili neku sasvim drugačiju aktivnost nije vreme oduzeto karijeri. Dobar hobi privremeno udaljava čoveka od profesionalne uloge i podseća ga da sposobnost, zadovoljstvo i identitet postoje i izvan posla.
A možda je upravo to jedna od zanemarenih tajni dugog profesionalnog života: nije potrebno još jedno područje u kojem treba pobediti. Potrebno je nešto u čemu je dozvoljeno samo uživati.
