Istraživači psiholozi potvrđuju da su hipotetička pitanja ljudi: Da li je bolje živeti kraći, ali srećan i bezbrižan život, ili duži život koji sa sobom nosi stalne izazove i brige? veoma učestala. Prvi nagon je uglavnom izbor sreće, jer niko svesno ne želi da bude nesrećan. Žrtvovanje dugovečnosti zarad bezbrižnosti na prvi pogled deluje kao logična razmena. Međutim, postavlja se pitanje da li briga ima sopstvenu, skrivenu vrednost. Šta ako upravo briga i sekiracija pokreću ljude da čine korisne, smislene i važne korake koje bezbrižna osoba nikada ne bi uzela u obzir? Zar to, na kraju krajeva, nije posebna vrsta svrhe?
(Zanimljivo je baš na ovom mestu pomenuti čuvenog Karnegija, oca prodaje, koji je u jednoj od svojih knjiga sasvim samouvereno zapisao da „kada brinete o bilo čemu vi zapravo priželjkujete loš ishod“.)
No, ako se oslanjate na nauku, zanimaće vas i nova naučna studija koja potvrđuje da gore pomenuta dilema uopšte nije samo puka hipoteza.
Evolucija brige: Zašto nismo izumrli?
U studiji objavljenoj u časopisu Science Bulletin, istraživači su pokušali da reše staru zagonetku psihologije ličnosti. Naime, neuroticizam – sklonost ka brizi, anksioznosti i negativnim emocijama – u dosadašnjim istraživanjima se uporno povezivao sa lošijim zdravstvenim ishodima: većim brojem mentalnih poremećaja, hroničnih bolesti i višom stopom smrtnosti.
Međutim, sa evolutivne tačke gledišta, vrsta koja uopšte ne brine davno bi izumrla. Briga je ono što sprečava osobu da zakorači ispred vozila u pokretu ili da ignoriše potencijalne opasnosti u svom okruženju.
Postavlja se pitanje: zašto nonda nešto što je evoluiralo da čoveku pomogne da preživi naizgled ubija brže?
Odgovor koji su istraživači pronašli leži u tome što neuroticizam zapravo nije jedna jedinstvena osobina. On ima dva potpuno različita lica.
Dve vrste neuroticizma: Distres nasuprot ERIS-u
Koristeći podatke iz masovne baze UK Biobank – mapirajući crte ličnosti kroz zdravstvene kartone, snimke mozga, genomske podatke i ankete o ponašanju stotina hiljada ljudi – naučnici su identifikovali dve odvojene dimenzije neuroticizma koje funkcionišu nezavisno.
- Opšti emocionalni distres (Distress): To je ono na šta većina pomisli kada čuje reč neuroticizam. Emocionalna nestabilnost, osećaj bespomoćnosti, česte promene raspoloženja i depresija. Ova dimenzija je, očekivano, povezana sa lošijim mentalnim zdravljem i smanjenim opštim blagostanjem.
- ERIS (Emocionalna reaktivnost i interna stabilnost): Na jednom kraju ove skale nalaze se ljudi skloni brizi i oprezu, dok su na drugom oni skloni hroničnom nezadovoljstvu i čestim promenama raspoloženja.
Istraživanje je otkrilo fascinantan podatak: pojedinci sa visokim ERIS indeksom – dakle, oni koji konstruktivno brinu – žive znatno duže čak i od onih koji uopšte nemaju izražen neuroticizam. Ključ je u onome na šta ih ta briga tera da rade.
„Umerena briga uz održavanje unutrašnje emocionalne stabilnosti može, zapravo, biti dar prirode za dugovečnost“, zaključuju autori studije.
Kako anksioznost zapravo štiti zdravlje?
Ljudi koji umereno brinu češće odlaze kod lekara, izbegavaju rizična ponašanja i više pažnje posvećuju ishrani i stilu života.
To se poklapa i sa drugim zdravstvenim studijama. Na primer, poznato je da osobe u bračnim zajednicama imaju nižu stopu smrtnosti od teških bolesti, delom i zato što supružnici lakše primete kada nešto zdravstveno „nije u redu“ i podstiču svog partnera da ode na pregled koji bi inače odložio ili preskočio.
Na taj način, funkcionalna anksioznost deluje kao tihi, niskonaponski alarmni sistem koji ne dozvoljava ignorisanje signala koje ne bi smelo ignorisati.
Drevna mudrost u svetlu modernih podataka
Studija se otvara starom kineskom poslovicom koja savršeno sumira ovaj fenomen:
„Život izvire iz tuge i nevolje. Smrt dolazi od lagodnosti i zadovoljstva.“
Naravno, ovde je potrebno uvesti nekoliko važnih ograda. Ova studija pokazuje korelaciju, a ne direktnu uzročno-posledičnu vezu kroz kontrolisani eksperiment. Takođe, neuroticizam na kliničkom nivou, teška, parališuća anksioznost i hronično „prežvakavanje misli, i dalje je dokazano štetan i povezan sa lošijim zdravstvenim ishodima.
Ovo istraživanje nije dozvola za paniku. Suština je u pronalaženju balansa između produktivne anksioznosti svesne rizika i destabilizujućeg emocionalnog haosa. Prva očigledno produžava život i dodaje godine, dok druga ima suprotan efekat.
Razmena između bezbrižnosti i dugovečnosti nije jednostavna jednačina. U pitanju su dve sile koje vuku u različitim pravcima, a biologija često ne ostavlja mogućnost izbora za koju je nečiji organizam predoređen. Ipak, sledeći put kada se javi pojačana briga o nekom projektu ili zdravstvenom simptomu, vredi zapamtiti – to je možda samo evolutivni mehanizam koji se trudi da održi sistem u funkciji.
