„Baš kao mišić, mozak postaje jači kroz naporan rad“. Ovako nešto zvuči atraktivno i često se čuje, ali, da li je tačno? Na kraju, ljudski mozak nije mišić. Mnogo je složeniji“.
Ovo su reči Meri Marfi psihologa koja se bavi istraživanjima moždanih funkcija.
U nameri da sa svojim kolegama odgovori na gorepomenuto pitanje, bavila se istraživanjima i sprovodila različite eksperimente.
Kad mozgovi ’svetle’
Jedan od pokušaja da se pronađe odgovor izvela je grupa istraživača koja je pratila moždanu aktivnost ispitanika dok su slušali dva tona. Zadatak je bio da pritisnu taster kako bi dali znak da li je drugi ton bio duži ili kraći.
U „lakšem“ delu testa, tonovi su se jasnije razlikovali, dok je u „težem“ drugi ton bio sličniji prvom. Kako su istraživači postavljali teže zadatke, mozgovi učesnika počeli su da „svetle“ prikačeni na fMRI aparate. Što je zadatak bio izazovniji i što je više napora zahtevao, to je više delova mozga bilo angažovano da pomogne.
Ne samo da je postojala veća aktivnost i povezanost među različitim delovima mozga tokom rešavanja težeg zadatka, već je jedno od područja koje je postalo aktivno bio dorzolateralni prefrontalni korteks. Ovo područje je povezano sa višim izvršnim funkcijama kao što su radna memorija, sposobnost prelaska sa koncept na koncept i apstraktno razmišljanje. Što je veći izazov, više delova mozga se pokreću da pomognu, a to povećava ukupne sposobnosti da se postigne cilj.
Istraživanja pokazuju da nije svaki napor taj koji tera da čovek ’raste’, da se formiraju nove nervne ćelije i putevi, već napor uložen u proces učenja.
Kada neuronski putevi odumiru?
Naučnici su uporedili mozgove dve grupe pacova koje su bile na različitim režimima fizičkog vežbanja. Jedni su bili u kavezima, drugi slobodni.
Zaključak je da, iako su obe grupe pacova razvile jače i gušće krvne sudove u mozgu, ipak su pacovi koji su morali da prelaze prepreke tokom kretanja razvili više sinapsi po nervnoj ćeliji. Imali su i mentalni pored fizičkog zadatka.
Neuronski putevi koje ne koristite vremenom odumiru. Ono što mozak ’tera’ da zadrži te puteve i stvori nove nije ponavljanje onoga što ste već naučili. Važno je neprestano suočavanje sa većim problemima. Baš kao i vežbanje mišića ili kardiovaskularnog sistema, kada nešto savladate do te mere da možete da radite bez napora, to može da poveća vaše samopouzdanje, ali neće doneti bolje rezultate.
Morate neumorno da postavljate sebe pred nove izazove, iznova i iznova. Kada naporno radite i učite nešto novo, razvijate više veza između različitih delova našeg mozga, zaključak je istraživača i Meri Marfi.
Slagalica pomaže, ali…
Ako ste čuli savet da je način da održite mozak u formi rešavanje Slagalice, Sudoku-a ili ukrštenica, to vam može pomoći samo dok su izazovne.
„Provesti popodne sa Rubikovom kockom bi nateralo moj mozak da ’raste’ (i učinilo me prilično frustriranom), ali ne i za matematičarku i naučnicu podataka Keti O’Nil, koja ih rešava od 14. godine. Neurolog Dejvid Iglmen kaže da, kako bi održao zdravlje mozga, stalno ulaže u izazovne aktivnosti – uči nove softverske programe i bori se sa mandarinskim jezikom“ napisala je Meri Marfi.
Ipak, ako više istraživačkih pravaca u nauci uporno pokazuje da samo angažovanjem u izazovnim zadacima razvijamo i rastemo, zašto onda verovanje da više uloženog truda znači manju sposobnost i dalje opstaje? Šta ga održava?
Napor, trud i pogrešna uverenja
Marfi pominje zanimljivu pojavu koja je već dobila ime – Stanford sindrom patke.
„Da biste bili uspešni u elitnom, visokokonkurentnom obrazovnom okruženju Stanforda, očekuje se da graciozno klizite po površini vode, dok ste ispod površine morali da se borite iz sve snage da biste održali korak. Teškoće i borba su se očekivale, ali i da ih jednostavno „otresete“ sa sebe.
Svakodnevno možete videti studente koji se izležavaju oko studentskog centra ili u kafiću, slušaju muziku, druže se kao da nemaju nijednu brigu na svetu. Ne deluje da bilo ko od njih mora da se trudi da bi uspeo. Ali, do večeri počinju da uče, sami u svojim sobama i to celu noć, sa namerom da, zapravo, sakriju svoj trud. Cena koju su platili da bi se uskladili sa ’standardom genijalnosti’ bila je visoka: iscrpljenost i psihički stres bili su uobičajeni.
Tokom najizazovnijih perioda semestra kada su ispiti, najpopularniji posteri među studentima su motivacioni. Recimo, jedan od traženijih bio je: „Dok ti spavaš, neko drugi napreduje“, navodi Marfi.
Moglo bi se reći da su ovakvi posteri podsticali studente da uče. Međutim, po rečima Marfijeve, kada se takva „motivacija“ poveže sa ustanovljenom ’kulturom’ kampusa i sistemom verovanja gde se naporan rad smatra pokazateljem nižih sposobnosti ili talenta, to može da stvori i pogorša mentalne probleme.
„Ako hoda kao patka i zvuči kao patka, onda je to verovatno student mentalno iscrpljen od pokušaja da izgleda kao da mu nije teško“ ukratko bi se mogao opisati Stanford sindrom patke.
Ova uverenja i problemi koji ih prate počinju veoma rano. Marfijeva navodi da vaspitači i učitelji opisuju koliko im je teško da se suprotstave dečjim percepcijama da, ako moraju da se trude oko nečega, to znači da u tome nisu dobri.
„Međutim, borba je ključni element procesa učenja“, u svojim radovima podvlači Marfijeva.
Bez grešaka ne valja
Ideja o učenju bez grešaka, uverenje da manje grešaka na testovima znači bolje učenje, vodi ka pretpostavci da bi dobijanje pogrešnih odgovora imalo negativan uticaj.
U stvari, tačno je suprotno.
Kada pogrešite, zapravo je verovatnije da ćete dati tačan odgovor u nekom od narednih ispitivanja ukoliko se, naravno, pozabavite ovom greškom. Borba poboljšava učenje i pamćenje.
Ipak, nije ideja da slepo podstičete svaku borbu, već da naglasite strategije koje omogućavaju efikasan trud. Ključno je da pohvalite trud u pravom smeru.
„Istraživanja dodatno pojašnjavaju da je efikasnost onoga što nazivamo pohvalom za trud povezana sa našim uverenjima o trudu i sposobnostima. Kod učenika koji veruju da je trud važan način i sredstvo za povećanje sposobnosti, kada ih profesori pohvale za trud, jača njihova slika o sebi i jača unutrašnja motivacija. Što više veruju u sebe, veći je napredak“ u svojoj knjizi piše Meri Marfi. Iako je je cela priča o trudu i učenju potekla iz studentskih kampova i soba, pojava ’Stanford sindroma patke’ nikako ne zaobilazi poslovni svet i timove. Odlična je lekcija i smernica za sve lidere ili bar tema za razmišljanje.
